III, q. 29, a. 2
Je li bio pravi brak između majke Gospodnje i Josipa
Prigovor 1. Čini se da između Marije i Josipa nije bio pravi brak. Jer Jeronim kaže Protiv Helvidija da je Josip bio čuvar Marijin, radije nego njezin muž. Ali da je bio pravi brak, Josip bi joj bio uistinu muž. Stoga se čini da između Marije i Josipa nije bio pravi brak.
Prigovor 2. Nadalje, uz ono u Mt 1: „Jakov rodi Josipa, muža Marijina“, Jeronim kaže: „Kad čuješ muž, neka ti ne dolazi sumnja na brak, nego se spomeni običaja Pisama da se zaručnici i zaručnice nazivaju muževima i ženama.“ Ali pravi brak ne nastaje iz zaručništva, nego iz ženidbe. Stoga između blažene djevice i Josipa nije bio pravi brak.
Prigovor 3. Nadalje, u Mt 1 se kaže: „Josip, muž njezin, budući pravedan, i ne htijući je izložiti“, to jest u dom svoj na stalni suživot, htjede je tajno otpustiti, to jest promijeniti vrijeme ženidbe, kako tumači Remigij. Čini se dakle da, budući da ženidba još nije bila proslavljena, nije bio još ni pravi brak, osobito budući da se nakon sklopljenog braka nikome ne dopušta otpustiti zaručnicu.
Naprotiv, Augustin kaže u 2. knjizi O slaganju evanđelista: „Nije pravo da Evanđelist drži kako Josipa valja odvojiti od ženidbe s Marijom“ (kad je nazvao Josipa mužem Marijinim) „zato što nije rodila Krista iz njegova općenja, nego kao djevica. Time se naime primjerom jasno nagovještava vjernim supružnicima da se, sačuvavši i u ravnopravnom pristanku suzdržljivost, može ostati i nazivati ženidbom, a da se ne pomiješa spol tijela.“
Odgovaram: brak ili ženidba naziva se pravom po tomu što dostiže svoje savršenstvo. Dvostruko je pak savršenstvo stvari, prvo i drugo. Prvo naime savršenstvo sastoji se u samome obliku stvari, iz kojega dobiva vrstu, drugo se pak savršenstvo sastoji u djelovanju stvari, po kojemu stvar nekako dostiže svoj svršetak. Oblik se pak braka sastoji u nekom nedjeljivom sjedinjenju duhova, po kojemu je svaki supružnik dužan nedjeljivo čuvati vjernost drugome. Svršetak je pak braka stvaranje i odgajanje potomstva, do čijeg se prvoga dolazi po bračnom općenju, a do drugoga po drugim djelima muža i žene kojima uzajamno služe za hranjenje djeteta. Tako dakle treba reći da je, s obzirom na prvo savršenstvo, sasvim pravi bio brak djevice majke Božje i Josipa, jer su oboje pristali na bračni savez, ali ne izričito na tjelesni savez, osim pod uvjetom ako se svidi Bogu. Zato i Anđeo naziva Mariju suprugom Josipovom, govoreći Josipu u Mt 1: „Ne boj se uzeti Mariju, suprugu svoju.“ Tumačeći to, Augustin u knjizi O ženidbi i požudi kaže: „Suprugom se naziva iz prve vjere zaručništva, koju općenjem niti je poznao niti je namjeravao poznati.“ Što se pak tiče drugoga savršenstva, koje biva po činu braka, ako se to odnosi na tjelesno općenje po kojemu se rađa potomstvo, taj brak nije bio dovršen. Zato Ambrozije kaže tumačeći Luku: „Nemoj da te pokreće to što Pismo Mariju naziva suprugom. Jer se očituje proslava ženidbe, a ne oduzimanje djevičanstva, nego svjedočanstvo ženidbe.“ Taj je brak ipak imao i drugo savršenstvo s obzirom na odgajanje potomstva. Zato Augustin kaže u knjizi O ženidbi i požudi: „Svako dobro ženidbe ispunjeno je u onim roditeljima Kristovim: potomstvo, vjera i sakrament. Potomstvom prepoznajemo samoga Gospodina Isusa; vjerom, jer nema preljuba; sakramentom, jer nema rastave. Jedino ondje nije bilo bračnog općenja.“
Odgovor na 1. prigovor: Jeronim ondje shvaća muža od čina dovršena braka.
Odgovor na 2. prigovor: ženidbom Jeronim naziva bračno općenje.
Odgovor na 3. prigovor: kao što Krizostom kaže tumačeći Mateja, blažena je djevica tako bila zaručena Josipu da je također bila primljena u dom. „Jer kao što se kod one koja u kući muža začinje podrazumijeva bračno začeće, tako je kod one koja izvan kuće začinje sumnjivo sjedinjenje.“ I tako se ne bi dostatno osiguralo ime blažene djevice po tomu što je bila zaručena, da nije također bila primljena u dom. Zato ono što govori: i ne htjede je izložiti, bolje se razumije, to jest ne htjede je javno osramotiti, nego da se razumije o dovođenju u dom. Zato i Evanđelist nadodaje da je htio tajno je otpustiti. Iako je ipak bila primljena u dom zbog prve vjere zaručništva, još nije bio posredovao svečani obred ženidbe, zbog čega se još nisu ni tjelesno sastali. Zato, kako Krizostom kaže, „Evanđelist ne govori: prije nego je bila dovedena u dom zaručnika, ta unutra je bila u kući. Običaj je naime starima bio mnogo puta imati zaručene u kući.“ I zato i Anđeo govori Josipu: „Ne boj se uzeti Mariju, suprugu svoju“, to jest ne boj se svečano proslaviti njezinu ženidbu. Iako drugi kažu da još nije bila uvedena u dom, nego samo zaručena. Prvo ipak više odgovara Evanđelju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.