Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 25, a. 1

Štuje li se jednim te istim štovanjem Kristovo božanstvo i njegova čovječnost

Prigovor 1. Čini se da se Kristova čovječnost i njegovo božanstvo ne trebaju štovati istim štovanjem. Kristovo se božanstvo naime štuje, koje je zajedničko Ocu i Sinu, odakle se u Evanđelju po Ivanu govori: „Da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ali Kristova čovječnost nije zajednička njemu i Ocu. Dakle Kristova čovječnost i njegovo božanstvo ne trebaju se štovati istim štovanjem.

Prigovor 2. Nadalje, čast je vlastito nagrada kreposti, kako Filozof kaže u IV. Ethic.. Krepost pak zaslužuje svoju nagradu po činu. Budući da je dakle u Kristu drugo djelovanje božanske i ljudske naravi, kako je gore izneseno, čini se da se Kristova čovječnost treba štovati drugom čašću, a njegovo božanstvo drugom.

Prigovor 3. Nadalje, Kristova duša, kada ne bi bila sjedinjena s Riječju, bila bi vrijedna čašćenja radi izvrsnosti mudrosti i milosti koju ima. Ali nikakvo joj dostojanstvo nije oduzeto po tomu što je sjedinjena s Riječju. Dakle ljudska narav ima se štovati nekim vlastitim štovanjem, mimo štovanja koje se iskazuje njegovu božanstvu.

Naprotiv, u poglavljima Petog sabora ovako se čita: „Ako tko govori da se Krist u dvjema naravima štuje, odakle se uvode dva štovanja, ali ne štuje jednim štovanjem utjelovljenoga Boga Riječ sa svojim vlastitim tijelom, kako je od početka predano Božjoj Crkvi, neka bude anatema.“

Odgovaram: u onome tko se časti možemo promatrati dvoje, naime onoga komu se iskazuje čast, i razlog časti. Čast se pak iskazuje vlastito cijeloj subsistirajućoj stvari, ne govorimo naime da se čovjekova ruka časti, nego da se čovjek časti. I ako se ponekad dogodi da se govori kako se nečija ruka ili noga časti, to se ne govori iz onog razloga što bi se takvi dijelovi po sebi častili, nego zato što se u tim dijelovima časti cjelina. Na koji se način također neki čovjek može častiti u nečem izvanjskom, primjera radi u odjeći, ili u slici, ili u glasniku. Razlog pak časti jest ono iz čega onaj tko se časti ima neku izvrsnost, jer čast je poštovanje iskazano nekomu radi njegove izvrsnosti, kao što je rečeno u Drugom dijelu. I zato, ako su u jednom čovjeku više razloga časti, primjera radi predstojništvo, znanost i krepost, bit će doduše jedna čast toga čovjeka s obzirom na onoga tko se časti, ali više njih s obzirom na razloge časti, čovjek je naime taj koji se časti i radi znanosti, i radi kreposti. Budući da je dakle u Kristu samo jedna osoba božanske i ljudske naravi, pa i jedna hipostaza i jedan subjekt, jest doista jedno njegovo štovanje i jedna čast s obzirom na onoga tko se časti, ali s obzirom na razlog kojim se časti, može se reći da su štovanja viša, tako da se naime drugom časti časti radi nestvorene mudrosti, a drugom radi stvorene mudrosti. Ako bi se pak u Kristu postavljale više osobe ili hipostaze, slijedilo bi da su jednostavno više štovanja. I to je ono što se u saborima osuđuje. Govori se naime u Kirilovim poglavljima: „Ako tko osudi reći da preuzeti čovjek treba biti suklanjan s Bogom Riječju, kao drugi drugomu, a ne radije jednim štovanjem časti Emanuela, po tome što je Riječ postala tijelo, neka bude anatema.“

Odgovor na 1. prigovor: u Presvetom Trojstvu trojica su koji se časte, ali jedan je razlog časti. U otjelotvorenju pak misterija jest obratno. I zato je na drukčiji način jedna čast Trojstva, a na drukčiji način jedna čast Krista.

Odgovor na 2. prigovor: djelovanje nije ono što se časti, nego je razlog časti. I zato se po tomu što su u Kristu dva djelovanja ne pokazuje da su dva štovanja, nego da su dva razloga štovanja.

Odgovor na 3. prigovor: Kristova duša, kad ne bi bila sjedinjena s Božjom Riječju, bila bi ono što je najglavnije u tom čovjeku. I zato bi joj se ponajprije dugovala čast, jer je čovjek ono što je najmoćnije u njemu. No budući da je Kristova duša sjedinjena s dostojnijom osobom, onoj osobi ponajprije se duguje čast s kojom je Kristova duša sjedinjena. Niti se time ipak umanjuje dostojanstvo Kristove duše, nego se uvećava, kao što je gore rečeno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.