III, q. 24, a. 1
Je li predodređen
Prigovor 1. Čini se da Kristu ne priliči biti predodređen. Cilj naime svakog predodređenja čini se da je posinjenje sinova, prema onom retku iz Poslanice Efescima: „Predodredio nas je za posinjenje sinova.“ Ali Kristu ne priliči biti posvojeni sin, kao što je rečeno. Dakle, Kristu ne priliči biti predodređen.
Prigovor 2. Nadalje, u Kristu treba promatrati dvoje, naime ljudsku narav i osobu. Ali ne može se reći da je Krist predodređen s obzirom na ljudsku narav, jer je ovo lažno: ljudska narav je Sin Božji. Slično tako ni s obzirom na osobu, jer ona osoba nema po milosti da je Sin Božji, nego po naravi; a predodređenje je onoga što je po milosti, kao što je rečeno u Prvom dijelu. Dakle, Krist nije predodređeni Sin Božji.
Prigovor 3. Nadalje, kao što ono što je učinjeno nije uvijek postojalo, tako ni ono što je bilo predodređeno, zbog toga što predodređenje sa sobom nosi određenu prethodnost. Ali, budući da je Krist uvijek bio Bog i Sin Božji, ne govori se prikladno da je taj čovjek postao Sin Božji. Dakle, iz istog razloga ne treba se govoriti da je Krist predodređeni Sin Božji.
Naprotiv, Apostol govori u Poslanici Rimljanima, govoreći o Kristu: „Koji je predodređen za Sina Božjega u snazi.“
Odgovaram: kao što je očito iz onoga što je rečeno u Prvom dijelu, predodređenje, ispravno shvaćeno, jest neko Božje vječno predodređenje o onome što se Božjom milošću ima učiniti u vremenu. A to je učinjeno u vremenu po milosti sjedinjenja od Boga, da bi čovjek bio Bog i Bog bio čovjek. Niti se može reći da Bog od vječnosti nije predodredio da će to učiniti u vremenu, jer bi slijedilo da božanskom umu nešto novo pristaje. I potrebno je reći da sama narav sjedinjenja u Kristovoj osobi spada pod vječno Božje predodređenje. I s obzirom na to govori se da je Krist predodređen.
Odgovor na 1. prigovor: Apostol ondje govori o predodređenju po kojemu smo mi predodređeni da budemo posvojeni sinovi. Ali kao što je Krist na jedinstven način mimo drugih naravni Sin Božji, tako je na neki jedinstven način predodređen.
Odgovor na 2. prigovor: kao što kaže Glozu uz Poslanicu Rimljanima, neki su rekli da to predodređenje treba razumjeti o naravi, a ne o osobi, zato što je naime ljudskoj naravi učinjena ova milost da se sjedini sa Sinom Božjim u jedinstvu osobe. No prema tomu Apostolov je govor neprikladan, zbog dvoga. Prvo naime, s obzirom na opći razlog. Ne govorimo naime da se nečija narav predodređuje, nego osoba, jer predodređenost jest biti usmjeren u spasenje, što je doista svojstveno subjektu koji djeluje radi svrhe blaženstva. Drugo, s obzirom na posebni razlog. Jer biti Sin Božji ne priliči ljudskoj naravi, ta lažna je naime ova: ljudska narav je Sin Božji. Osim ako tko hoće tako izložiti, nasilnim tumačenjem: koji je predodređen za Sina Božjega u snazi, to jest, predodređeno je da se ljudska narav sjedini sa Sinom Božjim u osobi. Preostaje dakle da se predodređenje pripisuje Kristovoj osobi, ne doduše po sebi, ili po tome što subsistira u božanskoj naravi; nego po tome što subsistira u ljudskoj naravi. Stoga, kad je Apostol unaprijed rekao: „Koji je rođen od sjemena Davidova po tijelu“, dometnuo je: „Koji je predodređen za Sina Božjega u snazi“, kako bi dao razumjeti da je, s obzirom na to što je rođen od sjemena Davidova po tijelu, predodređen za Sina Božjega u snazi. Iako je naime toj osobi, promatranoj po sebi, prirodno da je Sin Božji u snazi, ipak joj to nije prirodno s obzirom na ljudsku narav, po kojoj joj to pripada po milosti sjedinjenja.
Odgovor na 3. prigovor: Origen, tumačeći Poslanicu Rimljanima, kaže da je ovo slovo Apostolovo: koji je određen za Sina Božjega u snazi, tako da se ne označuje nikakva prethodnost. I tako to nema nikakve poteškoće. A drugi prethodnost koja se označuje ovim participom predodređen pripisuju ne tomu što je biti Sin Božji, nego njegovu očitovanju, prema onom uobičajenom načinu govora u Pismima po kojemu se stvari govore činiti kada postaju znane, tako da smisao bude da je Krist predodređen očitovati se kao Sin Božji. No tako se predodređenje ne shvaća ispravno. Ta za nekoga se ispravno govori da je predodređen u mjeri u kojoj se usmjeruje u svrhu blaženstva. A Kristovo blaženstvo ne ovisi o našem spoznanju. I zato treba bolje reći da se ona prethodnost koju sa sobom nosi ovaj particip predodređen ne odnosi na osobu samu po sebi, nego s obzirom na ljudsku narav, zato što naime ta osoba, premda je od vječnosti bila Sin Božji, ipak nije uvijek bila to da je subsistirajući u ljudskoj naravi bila Sin Božji. Odakle Augustin kaže u knjizi O predodređenju svetaca: „Isus je predodređen da onaj koji je po tijelu imao biti Davidov sin, bude ipak u snazi Sin Božji.“ I treba promatrati da, premda ovaj particip predodređen sa sobom nosi prethodnost, kao i ovaj particip učinjen, ipak na drukčiji i drukčiji način. Naime, bivanje pripada samoj stvari po tome što jest u sebi, dok predodređenost pripada nekome po tome što je u shvaćanju nekoga tko predodređuje. Ono pak što podliježe nekom obliku ili naravi zbiljski, može se shvatiti ili utoliko što je pod tim oblikom, ili također apsolutno. I budući da apsolutno ne priliči Kristovoj osobi da je započela biti Sin Božji, nego joj priliči po tome što se shvaća ili zapaža kao postojeća u ljudskoj naravi, zato što je naime to ponovno započela biti da u ljudskoj naravi postojeća bude Sin Božji, zato je više istinita ova: Krist je predodređeni Sin Božji, nego ona: Krist je učinjeni Sin Božji.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.