Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 22, a. 6

Treba li se zvati svećenikom po redu Melkisedekovu

Prigovor 1. Čini se da Kristovo svećeništvo nije bilo po redu Melkisedekovu. Jer Krist je izvor svega svećeništva kao glavni svećenik. Ali ono što je glavno ne slijedi red drugih, nego drugi slijede red njegova. Dakle, Krista se ne bi trebalo nazivati svećenikom po redu Melkisedekovu.

Prigovor 2. Nadalje, svećeništvo Staroga zakona bilo je bliže Kristovu svećeništvu nego svećeništvo koje bijaše prije zakona. Ali sakramenti su to izričitije označavali Krista što su bili bliži Kristu, kako je očito iz onoga što je rečeno u drugome dijelu. Dakle, Kristovo se svećeništvo više treba nazivati prema zakonitom svećeništvu nego prema Melkisedekovu svećeništvu, koje bijaše prije zakona.

Prigovor 3. Nadalje, u Heb 7 se kaže: „što je kralj mira; bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; koji nema ni početka dana ni svršetka života“, a to doista priliči jedino Sinu Božjemu. Dakle, Krista se ne treba nazivati svećenikom po redu Melkisedekovu kao nekoga drugoga, nego po redu samoga sebe.

Naprotiv, u Psalmu se kaže: „Ti si svećenik uvijeke po redu Melkisedekovu“.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, zakonito svećeništvo bila je slika Kristova svećeništva, ne doduše tako da izjednačava istinu, nego mnogo od nje zaostajući, i zato što zakonito svećeništvo nije čistilo grijehe, i također zato što nije bilo vječno, poput Kristova svećeništva. A sama izvrsnost Kristova svećeništva nad levitskim svećeništvom bila je predoznačena u Melkisedekovu svećeništvu, koji uze desetine od Abrahama, u čijim je bedrima na neki način bio desetinu dao sâm zakoniti svećenik. I zato se govori da je Kristovo svećeništvo po redu Melkisedekovu, poradi izvrsnosti istinitoga svećeništva nad likovnim svećeništvom.

Odgovor na 1. prigovor: ne govori se da je Krist po redu Melkisedekovu kao glavnijega svećenika, nego kao onoga koji predoznačuje izvrsnost Kristova svećeništva nad levitskim svećeništvom.

Odgovor na 2. prigovor: u Kristovu svećeništvu mogu se razmatrati dvoje: sama Kristova žrtva i sudjelovanje u njoj. A što se tiče same žrtve, zakonito je svećeništvo izričitije predoznačavalo Kristovo svećeništvo prolijevanjem krvi, nego li Melkisedekovo svećeništvo u kojemu se krv nije prolijevala. Ali što se tiče sudjelovanja u toj žrtvi i njezinu učinku, u kojemu se ponajviše motri izvrsnost Kristova svećeništva nad zakonitim svećeništvom, to je izričitije bilo predoznačeno po Melkisedekovu svećeništvu, koji je prinio kruh i vino, označavajući, kako kaže Augustin, crkveno jedinstvo, koje uspostavlja sudjelovanje u Kristovoj žrtvi. Odakle se i u Novome zakonu prava Kristova žrtva priopćuje vjernicima pod prilikom kruha i vina.

Odgovor na 3. prigovor: Melkisedek se naziva bez oca i bez majke i bez rodoslovlja, i da nema početka dana ni svršetka, ne zato što to nije imao, nego zato što se u Svetom pismu to o njemu ne čita. I po tome samome, kako Apostol ondje kaže, izjednačen je Sinu Božjemu, koji je na zemlji bez oca, a na nebesima bez majke i bez rodoslovlja, prema onome iz Iz 53: „Njegov tko će naraštaj navijestiti?“ A prema božanstvu nema ni početka ni svršetka dana.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.