Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 20, a. 1

Je li Krist podložan Ocu

Prigovor 1. Čini se da se ne smije reći da je Krist podložan Ocu. Sve naime što je podložno Bogu Ocu, stvorenje je, jer, kako se govori u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus, „u Trojstvu ništa nije služeće niti podložno“. Ali ne treba jednostavno reći da je Krist stvorenje, kao što je rečeno gore. Dakle se također ne treba jednostavno reći da je Krist podložan Bogu Ocu.

Prigovor 2. Nadalje, iz toga se nešto naziva podložnim Bogu, što služi njegovu gospodstvu. Ali ljudskoj naravi u Kristu se ne može pripisati služnost, govori naime Damaščanin u 3. knjizi: „Treba znati da je ni samu ne možemo nazvati službenom“, ljudsku naime narav Krista. „Ime naime služnosti i gospodstva nisu spoznaje naravi, nego onih stvari koje su prema nečemu, baš kao očinstva i sinovstva“. Dakle Krist prema ljudskoj naravi nije podložan Bogu Ocu.

Prigovor 3. Nadalje, u 1. Korinćanima 15 se govori: „A kada mu sve bude podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koji mu je sve podložio“. Ali, kao što se govori u Poslanici Hebrejima 2: „Sada još ne vidimo da mu je sve podloženo“. Dakle još ni sam nije podložan Ocu, koji mu je sve podložio.

Naprotiv, govori se u Ivanu 14: „Otac je veći od mene“. I Augustin u 1. knjizi De Trinitate kaže: „Ne bez razloga Pismo govori oboje: da je Sin jednak Ocu; i da je Otac veći od Sina. Ono se naime radi oblika Božjega, ovo pak radi oblika sluge, bez ikakve zbrke razumije“. Ali manji je podložan većemu. Dakle Krist je, prema obliku sluge, podložan Ocu.

Odgovaram: bilo kome tko ima neku narav priliče one stvari koje su svojstvene toj naravi. Ljudska narav pak po svom ustrojstvu ima trostruku podložnost prema Bogu. Jednu naime prema stupnju dobrote, utoliko naime što je božanska narav sama bit dobrote, kako je očito po Dioniziju u 1. poglavlju djela De divinis nominibus; stvorena narav pak ima neko sudjelovanje u božanskoj dobroti, kao podložna zrakama te dobrote. Drugo, ljudska narav je podložna Bogu s obzirom na Božju moć, utoliko naime što je ljudska narav, kao i svako stvorenje, podložna djelovanju božanske odredbe. Trećim načinom, posebno je ljudska narav podložna Bogu po vlastitom činu, utoliko naime što vlastitom voljom posluhom ispunjava njegove zapovijedi. I ovu trostruku podložnost prema Ocu Krist ispovijeda o samome sebi. Prvu naime u Mateju 19: „Što me pitaš o dobru? Jedan je dobar Bog“. Gdje Jeronim kaže da je, „budući da ga bijaše nazvao dobrim učiteljem, a nije ga priznao Bogom ili Božjim Sinom, rekao da premda sveti čovjek u usporedbi s Bogom nije dobar“. Time je dao razumjeti da on, prema ljudskoj naravi, nije dosezao stupanj božanske dobrote. I budući da „u onim stvarima koje nisu velike po mnoštvu, jest isto biti veće što i bolje“, kako Augustin kaže u 6. knjizi De Trinitate; iz ovog se razloga Otac naziva većim od Krista prema ljudskoj naravi. Druga se pak podložnost pripisuje Kristu, utoliko što se vjeruje da je sve što je učinjeno oko Kristove čovječnosti provedeno po božanskoj odredbi. Zato Dionizije u 4. poglavlju djela De caelesti hierarchia kaže da je „Krist podložan odredbama Boga Oca“. I to je podložnost služnosti, prema kojoj svako stvorenje služi Bogu, podložno njegovoj odredbi, prema onome Mudrosti 16: „Stvorenje koje tebi Stvoritelju služi“. I prema ovome se također govori da Sin Božji, u Poslanici Filipljanima 2, „prima oblik sluge“. Treću također podložnost pripisuje samome sebi, u Ivanu 8, govoreći: „Što je njemu ugodno, činim uvijek“. I to je podložnost posluha. Zato se u Poslanici Filipljanima 2 kaže da je „postao poslušan Ocu do smrti“.

Odgovor na 1. prigovor: kao što se ne treba jednostavno razumjeti da je Krist stvorenje, nego samo prema ljudskoj naravi, bilo da se pridodaje odredba ili ne, kao što je rečeno gore; tako se također ne treba jednostavno razumjeti da je Krist podložan Ocu, nego samo prema ljudskoj naravi, čak i ako se ova odredba ne pridodaje. Koju je ipak prikladnije pridodati, radi izbjegavanja Arijeve zablude, koji je postavio da je Sin manji od Oca.

Odgovor na 2. prigovor: odnos služnosti i gospodstva utemeljen je na djelovanju i trpljenju, utoliko naime što je sluge biti pokrenut od gospodara prema zapovijedi. Djelovanje se pak ne pripisuje naravi kao djelatniku, nego osobi, čini su naime supstancija i pojedinačnih, prema Filozofu. Pripisuje se ipak djelovanje naravi kao onome prema kojem osoba ili hipostaza djeluje. I zato, premda se ne govori vlastito da je narav gospodar ili sluga, ipak se može vlastito reći da je neka hipostaza ili osoba gospodar ili sluga prema ovoj ili onoj naravi. I prema ovome ništa ne sprečava reći da je Krist podložan Ocu, ili sluga, prema ljudskoj naravi.

Odgovor na 3. prigovor: kao što Augustin kaže u 1. knjizi De Trinitate, „tada će Krist predati kraljevstvo Bogu i Ocu, kada pravednike, u kojima sada kraljuje po vjeri, privede do viđenja“, da vide samu bit zajedničku Ocu i Sinu. I tada će posvema biti podložan Ocu ne samo u sebi, nego i u svojim udovima, po potpunom sudjelovanju u božanskoj dobroti. Tada će također sve biti potpuno podložno njemu po konačnom ispunjenju njegove volje o njima. Premda su i sada svemu podložni s obzirom na moć, prema onome na kraju Mateja: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji,“ i ostalo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.