III, q. 2, a. 1
Je li sjedinjenje utjelovljene Riječi ostvareno u naravi
Prigovor 1. Čini se da je sjedinjenje utjelovljene Riječi ostvareno u jednoj naravi. Kaže naime Ćiril, a to se navodi u spisima Kalcedonskoga sabora: „ne treba razumijevati dvije naravi, nego jednu utjelovljenu narav Boga Riječi“. To se naime ne bi dogodilo kad sjedinjenje ne bi bilo u naravi. Dakle, sjedinjenje utjelovljene Riječi ostvareno je u naravi.
Prigovor 2. Nadalje, Atanazije kaže da, kao što se razumna duša i tijelo stječu u konstituciji ljudske naravi, tako se Bog i čovjek stječu u konstituciji neke jedne naravi. Dakle, sjedinjenje je ostvareno u naravi.
Prigovor 3. Nadalje, od dviju naravi jedna se ne naziva po drugoj osim ako se na neki način uzajamno ne promijene. A božanska i ljudska narav u Kristu nazivaju se jedna po drugoj: Ćiril naime kaže da je božanska narav utjelovljena, a Grgur Nazijanski kaže da je ljudska narav pobožanstvenjena, kako je jasno po Damaščaninu. Dakle, čini se da je od dviju naravi nastala jedna narav.
Naprotiv, kaže se u odluci Kalcedonskoga sabora: „ispovijedamo da u posljednje dane jedinstvenoga Sina Božjega treba priznavati nepomiješano, nepromjenjivo, neodvojivo, nerazlučivo, pri čemu sjedinjenjem nigdje nije uklonjena razlika naravi“. Dakle, sjedinjenje nije ostvareno u naravi.
Odgovaram: treba reći da je radi jasnoće ovoga pitanja potrebno razmotriti što je narav. Treba dakle znati da je naziv ‚narav‘ rečen ili uzet od rađanja. Stoga je taj naziv najprije pridijeljen za označavanje rađanja živih bića, koje se naziva rođenje ili klijanje, tako da se narav kaže kao ono što će se roditi. Zatim je naziv ‚narav‘ prenesen za označavanje počela toga rađanja. A budući da je počelo rađanja u živim bićima unutarnje, naziv ‚narav‘ dalje je izveden za označavanje bilo kojega unutarnjeg počela gibanja, prema onome što Filozof kaže u II. Physic. da je „narav počelo gibanja u onome u čemu jest po sebi, a ne po akcidentu“. A to je počelo ili oblik ili tvar. Stoga se katkad narav naziva oblikom, a katkad tvari. A budući da je svrha naravnoga rađanja u onome što se rađa „bit vrste koju označava definicija“, otuda je da se takva bit vrste naziva također narav. I na taj način Boetije definira narav u knjizi De duabus naturis govoreći: „narav je vrsna razlika koja oblikuje svaku pojedinu stvar“, koja naime upotpunjuje definiciju vrste. Tako dakle sada govorimo o naravi, ukoliko narav označava bit, ili ono što nešto jest, to jest štostvo vrste. Uzimajući pak narav na taj način, nemoguće je da sjedinjenje utjelovljene Riječi bude ostvareno u naravi. Naime, na tri se načina nešto jedno konstituira iz dvoga ili više njih. Na jedan način, iz dvoga što ostaje savršeno i cjelovito. To se naime ne može dogoditi osim u onome čiji je oblik sastav, ili red, ili lik, kao što od mnogo kamenja spojenoga bez ikakva reda samim sastavljanjem nastaje gomila; a od kamenja i drva raspoređenih prema nekom redu, te također svedenih na neki lik, nastaje kuća. I prema tome, neki su postavili da je sjedinjenje na način pomiješanosti, koja je naime bez reda, ili sukladnosti, koja je s redom. Ali to ne može biti. Prvo naime zato što sastav, red ili lik nije supstancijalni oblik, nego akcidentalni. I tako bi slijedilo da sjedinjenje utjelovljenja ne bi bilo po sebi, nego po akcidentu, što će se dolje opovrgnuti. Drugo, jer od takvih stvari ne nastaje jedno jednostavno, nego u nekom pogledu, jer naime ostaje više njih u činu. Treće, jer oblik takvih stvari nije narav, nego radije umijeće, kao oblik kuće. I tako se u Kristu ne bi konstituirala jedna narav, kako oni žele. Na drugi način nastaje nešto od savršenih, ali promijenjenih stvari, kao što od elemenata nastaje smjesa. I tako su neki rekli da je sjedinjenje utjelovljenja ostvareno na način spoja. Ali to ne može biti. Prvo naime zato što je božanska narav potpuno nepromjenjiva, kao što je rečeno u prvom dijelu. Stoga se ni ona ne može pretvoriti u nešto drugo, budući da je nepropadljiva, niti se išta drugo može pretvoriti u nju, budući da je nerođena. Drugo, jer ono što je pomiješano nije po vrsti isto ni s jednim od onoga što se miješa, jer se naime tijelo po vrsti razlikuje od bilo kojega od elemenata. I tako Krist ne bi bio iste naravi ni s Ocem ni s majkom. Treće, jer od onoga što je previše udaljeno ne može nastati miješanje, jer se naime uništava vrsta jednoga od njih, kao na primjer ako tko kap vode stavi u amforu vina. I prema tome, budući da božanska narav beskonačno nadilazi ljudsku, ne može biti miješanja, nego će ostati samo božanska narav. Na treći način nastaje nešto od nekih stvari koje nisu promijenjene, ali su nesavršene, kao što od duše i tijela nastaje čovjek, a slično i od različitih udova. Ali to se ne može reći o otajstvu utjelovljenja. Prvo naime zato što je svaka narav prema svojem pojmu savršena, naime božanska i ljudska. Drugo, jer božanska i ljudska narav ne mogu konstituirati nešto na način kvantitativnih dijelova, kao što udovi konstituiraju tijelo, jer je božanska narav netjelesna. Niti na način oblika i tvari, jer božanska narav ne može biti oblik nečega, osobito nečega tjelesnoga. Slijedilo bi također da bi vrsta koja iz toga proizlazi bila priopćiva mnogima, pa bi tako bilo više Kristâ. Treće, jer Krist ne bi bio ni ljudske naravi ni božanske, jer dodana razlika mijenja vrstu, kao jedinica u brojevima, kako se kaže u VIII. Metaphys.
Odgovor na 1. prigovor: onaj Ćirilov autoritet tumači se na Petom saboru ovako: „ako tko, govoreći o jednoj utjelovljenoj naravi Boga Riječi, ne prihvaća to onako kako su oci poučavali, naime da je od božanske i ljudske naravi ostvareno sjedinjenje po opstojnosti, nego takvim riječima nastoji uvesti jednu narav ili supstanciju božanstva i tijela Kristova, neka bude proklet“. Nije dakle smisao da je u utjelovljenju od dviju naravi konstituirana jedna narav, nego da je jedna narav Boga Riječi sjedinila tijelo u osobi.
Odgovor na 2. prigovor: od duše i tijela konstituira se u svakome od nas dvostruko jedinstvo: naravi i osobe. Naravi naime, ukoliko se duša sjedinjuje s tijelom, formalno ga usavršujući, kako bi od dvoga nastala jedna narav, kao od čina i mogućnosti, ili tvari i oblika. I s obzirom na to ne uzima se sličnost, jer božanska narav ne može biti oblik tijela, kako je dokazano u prvom dijelu. A jedinstvo osobe konstituira se od njih ukoliko je netko jedan opstojeći u tijelu i duši. I s obzirom na to uzima se sličnost, jer jedan Krist opstoji u božanskoj i ljudskoj naravi.
Odgovor na 3. prigovor: kako kaže Damaščanin, božanska se narav naziva utjelovljenom jer je sjedinjena s tijelom osobno, a ne zato što bi bila pretvorena u narav tijela. Slično se i tijelo naziva pobožanstvenjenim, kako on sam kaže, ne po pretvorbi, nego po sjedinjenju s Riječju, uz očuvanje svojih svojstava, tako da se pod pobožanstvenjenim tijelom razumije to da je ono postalo tijelo Boga Riječi, a ne da je postalo Bog.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.