Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

III, q. 17, a. 1

Je li Krist jedan ili dvoje

Prigovor 1. Čini se da Krist nije jedan, nego dvoje. Augustin naime kaže u 1. knjizi De Trin.: „Budući da je oblik Božji primio oblik sluge, oboje je Bog, poradi Boga koji prima, oboje je čovjek, poradi čovjeka koji je primljen“. Ali oboje se ne može reći tamo gdje nema dvoje. Dakle, Krist je dvoje.

Prigovor 2. Nadalje, gdjegod je jedno i drugo, tu je dvoje. Ali Krist je jedno i drugo, jer Augustin kaže u Enchiridionu: „Dok je bio u obliku Božjem, primio je oblik sluge, oboje jedno, ali jedno poradi Riječi, drugo poradi čovjeka“. Dakle, Krist je dvoje.

Prigovor 3. Nadalje, Krist nije samo čovjek, jer, kad bi bio čist čovjek, ne bi bio Bog. Dakle, nešto je drugo nego čovjek. I tako je u Kristu jedno i drugo. Dakle, Krist je dvoje.

Prigovor 4. Nadalje, Krist je nešto što je Otac, i nešto što nije Otac. Dakle, Krist je nešto i nešto. Dakle, Krist je dvoje.

Prigovor 5. Nadalje, kao što su u otajstvu Trojstva tri osobe u jednoj naravi, tako su u otajstvu utjelovljenja dvije naravi u jednoj osobi. Ali poradi jedinstva naravi, ne mareći za razlikovanje osobe, Otac i Sin jedno su, po onome iz Iv 10: „Ja i Otac jedno smo“. Dakle, ne mareći za jedinstvo osobe, poradi dvojnosti naravi Krist je dvoje.

Prigovor 6. Nadalje, Filozof kaže u III. Physic. da se jedno i dvoje izriče nazivno. Ali Krist ima dvojnost naravi. Dakle, Krist je dvoje.

Prigovor 7. Nadalje, kao što akcidentalni oblik čini drugo, tako supstancijalni oblik čini ono drugo, kako Porfirije kaže. Ali u Kristu su dvije supstancijalne naravi, naime ljudska i božanska. Dakle, Krist je jedno i drugo. Dakle, Krist je dvoje.

Naprotiv, Boetije kaže u knjizi O dvjema naravima: „Sve što jest, ukoliko jest, jedno je“. Ali mi ispovijedamo da Krist jest. Dakle, Krist je jedno.

Odgovaram: narav, promatrana po sebi, kako se označuje u apstraktu, ne može se istinski izreći o supstratu ili osobi osim u Bogu, u kojemu se ne razlikuje ono što jest i ono čime jest, kao što je izneseno u prvom dijelu. A u Kristu, budući da su dvije naravi, božanska naime i ljudska, jedna od njih, naime božanska, može se izreći o njemu i u apstraktu i u konkretu; govorimo naime da je Sin Božji, koji je podmetnut ovim imenom Krist, božanska narav i Bog. Ali ljudska narav ne može se izreći o Kristu po sebi u apstraktu, nego samo u konkretu, utoliko naime kako se označuje u supstratu. Ne može se naime istinski reći da je Krist ljudska narav, jer ljudska narav nije rođena izricati se o svom supstratu, nego se govori da je Krist čovjek, kao i da je Krist Bog. A Bog označuje onoga koji ima božanstvo, a čovjek označuje onoga koji ima čovještvo. Ipak, drukčije onaj koji ima čovještvo biva označen ovim imenom čovjek, a drukčije ovim imenom Isus ili Petar. Jer ovo ime čovjek neodređeno označuje onoga koji ima čovještvo, kao što i ovo ime Bog neodređeno označuje onoga koji ima božanstvo. Ipak, ovo ime Petar ili Isus označuje određenog onoga koji ima čovještvo, naime pod određenim pojedinačnim svojstvima, kao što i ovo ime Sin Božji označuje onoga koji ima božanstvo pod određenim osobnim svojstvom. A broj dvojnosti u Kristu postavlja se oko samih naravi. I zato, kad bi se obje naravi u apstraktu izricale o Kristu, slijedilo bi da je Krist dvoje. Ali budući da se dvije naravi ne izriču o Kristu osim utoliko kako se označuju u supstratu, valja s obzirom na pojam supstrata izreći o Kristu jedno ili dvoje. Neki su pak postavili u Kristu dva supstrata, ali jednu osobu, koja se doista čini da se drži, prema njihovu mišljenju, kao potpuni supstrat posljednjom potpunošću. I zato, budući da su u Kristu postavljali dva supstrata, govorili su da je Krist dvoje u srednjem rodu; ali budući da su postavljali jednu osobu, govorili su da je Krist jedan u muškom rodu; jer srednji rod označuje nešto neoblikovano i nesavršeno; a muški rod označuje nešto oblikovano i savršeno. A nestorijanci, postavljajući u Kristu dvije osobe, govorili su da Krist nije samo dvoje u srednjem rodu nego i dvojica u muškom rodu. Budući pak da mi u Kristu postavljamo jednu osobu i jedan supstrat, kao što je očito iz rečenoga, slijedi da kažemo da Krist nije samo jedan u muškom rodu nego je također jedno u srednjem rodu.

Odgovor na 1. prigovor: ta Augustinov izričaj ne treba razumjeti tako da se riječ oboje drži s iste strane predikata, kao da bi rekao da je Krist oboje, nego se drži s iste strane subjekta. I tada se riječ oboje postavlja, ne kao za dva supstrata, nego za dva imena koja označuju dvije naravi u konkretu. Mogu naime reći da oboje, naime Bog i čovjek, jest Bog, poradi Boga koji prima, i oboje, naime Bog i čovjek, jest čovjek, poradi čovjeka koji je primljen.

Odgovor na 2. prigovor: kada se kaže: Krist je jedno i drugo, izričaj valja izložiti tako da smisao bude: onaj koji ima jednu i drugu narav. I na ovaj način Augustin izlaže u knjizi Protiv Felicijana, gdje je, pošto reče: „u posredniku Boga i ljudi drugo je Sin Božji, drugo Sin čovječji“, nadodao: „drugo, velim, po razlučivanju supstancije, a ne drugi po jedinstvu osobe“. I Grgur Nazijanski u poslanici Kelidoniju: „Ako valja sažeto reći: drugo pak i drugo jest ono iz čega je Spasitelj, budući da nije isto nevidljivo vidljivomu, i ono što je bez vremena onome što je pod vremenom. Ali da nije drugi i drugi, daleko bilo. Ta oboje su jedno“.

Odgovor na 3. prigovor: ovo je lažno: Krist je samo čovjek, jer ne isključuje drugi supstrat, nego drugu narav, stoga što se termini postavljeni u predikatu drže formalno. Ako bi se pak dodalo nešto po čemu bi se privuklo k supstratu, izričaj bi bio istinit, na primjer: Krist je samo ono što je čovjek. Ipak ne bi slijedilo da je nešto drugo nego čovjek, jer riječ drugo, budući da je relativ raznolikosti supstancije, vlastito se odnosi na supstrat, kao i svi relativi koji čine osobni odnos. Slijedi pak: dakle ima drugu narav.

Odgovor na 4. prigovor: kada se kaže: Krist je nešto što je Otac, riječ nešto drži se za božansku narav, koja se i u apstraktu izriče o Ocu i Sinu. Ali kada se kaže: Krist je nešto što nije Otac, riječ nešto ne drži se za samu ljudsku narav utoliko kako se označuje u apstraktu, nego utoliko kako se označuje u konkretu; ne doduše po razgovijetnom supstratu, nego po neodređenom supstratu; utoliko naime kako podliježe naravi, a ne pojedinačnim svojstvima. I zato ne slijedi da je Krist jedno i drugo, ili da je dvoje, jer supstrat ljudske naravi u Kristu, što je osoba Sina Božjega, ne stavlja se u broj s božanskom naravi, koja se izriče o Ocu i Sinu.

Odgovor na 5. prigovor: u otajstvu božanskoga Trojstva božanska se narav izriče u apstraktu o triju osobama, i zato se jednostavno može reći da su tri osobe jedno. Ali u otajstvu utjelovljenja obje naravi ne izriču se u apstraktu o Kristu, i zato se ne može jednostavno reći da je Krist dvoje.

Odgovor na 6. prigovor: dvoje se kaže kao ono što ima dvojnost, ne doduše u nekom drugom, nego u onome o čemu se dvoje izriče. A izricanje se vrši o supstratu, koji se označuje ovim imenom Krist. Iako dakle Krist ima dvojnost naravi, budući da ipak nema dvojnost supstrata, ne može se reći da je dvoje.

Odgovor na 7. prigovor: drugo označuje raznolikost akcidenta, i zato raznolikost akcidenta je dostatna za to da se nešto jednostavno nazove drugim. Ali ono drugo označuje raznolikost supstancije. A supstancija se zove ne samo narav nego i supstrat, kako se kaže u V. Metaphys. I zato raznolikost naravi nije dostatna za to da se nešto jednostavno nazove onim drugim, ako nije prisutna raznolikost s obzirom na supstrat. Ali raznolikost naravi čini ono drugo u nekom pogledu, naime prema naravi, ako nije prisutna raznolikost supstrata.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.