II-II, q. 98, a. 4
Griješi li onaj koji nalaže prisegu krivokletniku
Prigovor 1. Čini se da griješi onaj tko nalaže prisegu onomu tko krivo priseže. Ili naime zna da on priseže istinu, ili laž. Ako zna da priseže istinu, uzalud mu nalaže prisegu; ako pak vjeruje da priseže laž, koliko je do njega, navodi ga na grijeh. Dakle, čini se da nitko nikomu ni na koji način ne smije nalagati prisegu.
Prigovor 2. Nadalje, manje je primiti prisegu od nekoga nego nekome naložiti prisegu. Ali primiti prisegu od nekoga ne čini se dopuštenim, a osobito ako krivo priseže, jer se time čini da se pristaje na grijeh. Dakle, čini se da je još mnogo manje dopušteno zahtijevati prisegu od onoga tko krivo priseže.
Prigovor 3. Nadalje, kaže se u Lev 5: „Ako tko zgriješi time što čuje glas onoga koji krivo priseže, a svjedok je onoga što je sam vidio ili saznao, pa to ne prijavi, snosit će svoju krivnju“, iz čega se čini da je onaj tko zna da netko krivo priseže dužan optužiti ga. Stoga nije dopušteno od njega zahtijevati prisegu.
Naprotiv, kao što griješi onaj tko krivo priseže, tako i onaj tko priseže pri lažnim bogovima. Ali dopušteno je poslužiti se prisegom onoga tko priseže pri lažnim bogovima, kako Augustin kaže u pismu Publicoli. Dakle, dopušteno je zahtijevati prisegu od onoga tko krivo priseže.
Odgovaram: u pogledu onoga tko zahtijeva prisegu od drugoga, čini se da treba razlikovati. Ili naime zahtijeva prisegu za samoga sebe od svoje volje, ili zahtijeva prisegu za drugoga iz nužde službe koja mu je povjerena. I ako tko zahtijeva prisegu za samoga sebe kao privatna osoba, čini se da treba razlikovati, kako Augustin kaže u propovijedi o krivim prisegama. „Ako naime ne zna da će onaj krivo prisegnuti, pa mu stoga kaže: prisegni mi, kako bi mu vjerovao, to nije grijeh, ipak je ljudska kušnja“, jer to naime proizlazi iz neke slabosti zbog koje čovjek sumnja da će drugi govoriti istinu. I to je ono zlo o kojem Gospodin kaže u Mt 5: „Što je više od toga, od zla je. Ako pak zna da je učinio“, naime suprotno od onoga što priseže, „pa ga sili da priseže, ubojica je. Onaj se naime ubija svojom krivom prisegom, ali ovaj je pritisnuo ruku ubojice“. Ako pak netko zahtijeva prisegu kao javna osoba, prema onome što zahtijeva pravni poredak, na traženje drugoga, čini se da nije kriv ako sam zahtijeva prisegu, bilo da zna da onaj krivo priseže bilo da priseže istinu, jer se čini da ne zahtijeva on, nego onaj na čije se traženje zahtijeva.
Odgovor na 1. prigovor: taj prigovor polazi od slučaja kada netko zahtijeva prisegu za sebe. Pa ipak, on ne zna uvijek priseže li onaj istinu ili laž, nego katkad sumnja u činjenicu i vjeruje da će onaj prisegnuti istinu, te tada radi veće sigurnosti zahtijeva prisegu.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže u pismu Publicoli, „iako je rečeno da ne prisežemo, ne sjećam se da sam ikada u Svetom pismu čitao da ne smijemo od nekoga primiti prisegu“. Stoga onaj tko prima prisegu ne griješi, osim možda kada od svoje volje sili na priseganje onoga za koga zna da će krivo prisegnuti.
Odgovor na 3. prigovor: kako Augustin kaže, Mojsije u navedenom autoritetu nije izričito naveo komu treba prijaviti tuđu krivu prisegu. I stoga se razumije da se treba prijaviti „onima koji mogu više koristiti nego naškoditi onomu tko je krivo prisegnuo“. Slično tome, također nije izričito naveo kojim redom treba to očitovati. I stoga se čini da treba obdržavati evanđeoski red ako je grijeh krive prisege tajan, i to osobito kada ne ide na štetu drugoga, jer u takvu slučaju evanđeoski red ne bi imao mjesta, kako je gore rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: dopušteno je služiti se zlom radi dobra, kao što se i Bog njime služi, ali nije dopušteno nekoga navoditi na zlo. Stoga je dopušteno primiti prisegu onoga tko je spreman prisegnuti pri lažnim bogovima, ali ga nije dopušteno navoditi na to da priseže pri lažnim bogovima. No čini se da je drukčiji razlog kod onoga tko krivo priseže pri pravome Bogu. Jer u takvoj prisegi nedostaje dobro vjere, kojim se netko služi u prisegi onoga tko priseže istinu pri lažnim bogovima, kako Augustin kaže u pismu Publicoli. Stoga se u prisegi onoga tko priseže laž pri pravome Bogu ne čini da ima ikakva dobra kojim bi se bilo dopušteno poslužiti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.