Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 98, a. 1

Zahtijeva li se lažnost za krivokletstvo

Prigovor 1. Čini se da se lažnost onoga što se prisegom potvrđuje ne zahtijeva za krivokletstvo. Jer, kako je gore rečeno, kao što istina treba pratiti prisegu, tako i sud i pravednost. Kao što se dakle krivokletstvo navlači zbog nedostatka istine, tako i zbog nedostatka suda, recimo kada tko nepromišljeno priseže; i zbog nedostatka pravednosti, recimo kada tko priseže nešto nedopušteno.

Prigovor 2. Nadalje, ono po čemu se nešto potvrđuje čini se važnijim od onoga što se time potvrđuje, kao što su u silogizmu počela važnija od zaključka. No, u prisezi se čovjekova riječ potvrđuje zazivanjem božanskoga imena. Dakle, više se čini da je krivokletstvo ako tko priseže krivim bogovima, nego ako istina nedostaje čovjekovoj riječi koja se prisegom potvrđuje.

Prigovor 3. Nadalje, Augustin kaže u propovijedi De verbis Apost. Iacobi: „Ljudi lažno prisežu ili kada varaju, ili kada su prevareni“. I navodi tri primjera. Od kojih je prvi: zamisli onoga da priseže koji smatra da je istinito ono za što priseže. Drugi je: uzmi drugoga, zna da je lažno, i priseže. Treći je: zamisli drugoga, smatra da je lažno, i priseže kao da je istinito, što je možda istinito, o čemu poslije dodaje da je krivokletnik. Dakle, netko prisežući istinu može biti krivokletnik. Ne zahtijeva se dakle lažnost za krivokletstvo.

Naprotiv, krivokletstvo se definira kao laž prisegom utvrđena.

Odgovaram: treba reći, kako je gore rečeno, da moralni čini po svrsi dobivaju vrstu. Svrha pak prisege jest potvrđivanje ljudske riječi. Kojemu se pak potvrđivanju lažnost protivi, time se naime neka riječ potvrđuje što se pokazuje da je čvrsto istinita; što se doista ne može dogoditi o onome što je lažno. Zato lažnost izravno obezvrjeđuje svrhu prisege. I zbog toga se od lažnosti ponajprije specificira izopačenost prisege, koja se naziva krivokletstvo. I stoga je lažnost od biti krivokletstva.

Odgovor na 1. prigovor: kako Jeronim kaže na Jr 4: „Kojegod od toga trojega nedostajalo, krivokletstvo je“. Ipak ne istim redom. Nego prvo doista i prvenstveno krivokletstvo je kada nedostaje istina, iz već rečenoga razloga. Drugo pak, kada nedostaje pravednost, tko god naime priseže nedopušteno, time samim navlači lažnost, jer je obvezan na to da učini suprotno. Treće pak, kada nedostaje sud, jer kada nepromišljeno priseže, time se samim izvrgava opasnosti navlačenja lažnosti.

Odgovor na 2. prigovor: počela su u silogizmima važnija kao ona koja imaju značaj djelatnoga počela, kako se kaže u II. Physic. No, u moralnim činima važnija je svrha nego djelatno počelo. I stoga, premda je izopačena prisega kada tko istinito priseže krivim bogovima, ipak se po onoj izopačenosti prisege naziva krivokletstvom koja dokida svrhu prisege, lažno prisežući.

Odgovor na 3. prigovor: moralni čini proizlaze iz volje, čiji je objekt spoznato dobro. I stoga ako se lažno spoznaje kao istinito, bit će doista, u odnosu na volju, materijalno lažno, a formalno istinito. Ako se pak ono što je lažno prihvati kao lažno, bit će lažno i materijalno i formalno. Ako se pak ono što je istinito spoznaje kao lažno, bit će istinito materijalno, a lažno formalno. I stoga se u svakom od tih slučajeva na neki način spašava pojam krivokletstva, zbog nekoga načina lažnosti. No, budući da je u svakoj stvari važnije ono što je formalno nego ono što je materijalno, nije toliko krivokletnik onaj koji priseže lažno što smatra da je istinito, koliko onaj koji priseže istinito što smatra da je lažno. Kaže naime ondje Augustin: „Važno je kako riječ izlazi iz duše, jer krivim jezik ne čini doli kriva pamet“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.