II-II, q. 95, a. 8
O gatanju koje biva po ždrijebu
Prigovor 1. Čini se da gatanje ždrijebom nije nedopušteno. Jer na ono mjesto iz Ps 30, „u tvojim je rukama moj ždrijeb“, Augustinova Glosa kaže: „ždrijeb nije neko zlo, nego stvar koja u ljudskoj dvojbi pokazuje božansku volju“.
Prigovor 2. Nadalje, ono što se čita da su svetci obdržavali u Pismima ne čini se nedopuštenim. No nalazi se da su se sveti muževi, kako u Starom tako i u Novom zavjetu, služili ždrijebom. Čita se, naime, u Jš 7 da je Jošua, po Gospodnjoj zapovijedi, presudom ždrijeba kaznio Akana, koji je bio ukrao od onoga što je bilo pod prokletstvom. Šaul je također ždrijebom otkrio da je njegov sin Jonatan jeo med, kako se navodi u 1 Sam 14. Jona je također, bježeći od lica Gospodnjega, otkriven ždrijebom i bačen u more, kako se čita u Jon 1. Zahariju je također ždrijebom zapalo da prinese kad, kako se čita u Lk 1. Matija je također ždrijebom od apostola izabran u apostolsku službu, kako se čita u Dj 1. Dakle, čini se da gatanje ždrijebom nije nedopušteno.
Prigovor 3. Nadalje, borba boraca koja se naziva monomahija, to jest pojedinačni dvoboj, i sudovi ognja i vode, koji se nazivaju pučkima, čine se da pripadaju ždrijebu, budući da se s pomoću takvih stvari istražuju neke tajne. No čini se da takve stvari nisu nedopuštene, jer se i za Davida čita da je s Filistejcem stupio u pojedinačnu borbu, kako se čita u 1 Sam 17. Dakle, čini se da gatanje ždrijebom nije nedopušteno.
Naprotiv, u Dekretima, XXVI, pit. V, kaže se: „ždrijebove kojima u svojim pokrajinama sve razlučujete, a koje su oci osudili, proglašavamo ničim drugim doli gatanjima i čaranjima. Zbog toga želimo da se oni posve osude i ne želimo da se nadalje spominju među kršćanima, a da se ne bi provodili, zabranjujemo pod kaznom izopćenja“.
Odgovaram: treba reći da se o ždrijebu u vlastitom smislu govori kada se nešto čini kako bi se, nakon što se promotri njegov ishod, saznalo nešto skriveno. I ako se presudom ždrijeba traži što kome treba dodijeliti, bilo da je riječ o posjedu, bilo o časti ili dostojanstvu, ili kazni, ili nekom djelovanju, to se naziva diobni ždrijeb. Ako se pak istražuje što treba činiti, naziva se savjetodavni ždrijeb. Ako se pak traži što će se dogoditi u budućnosti, naziva se gatalački ždrijeb. No ljudski čini, koji su potrebni za ždrijeb, ne podliježu rasporedu zvijezda, a ni njihovi ishodi. Stoga, ako se tko služi ždrijebom s namjerom kao da takvi ljudski čini, koji su potrebni za ždrijeb, postižu svoj učinak prema rasporedu zvijezda, to je mišljenje isprazno i lažno, te stoga nije bez utjecaja đavla. Zbog toga će takvo gatanje biti praznovjerno i nedopušteno. No ako se ukloni taj uzrok, nužno je da se ishod ždrijebnih čina očekuje ili od slučaja, ili od nekog duhovnog uzroka koji upravlja. I ako se očekuje od slučaja, što može imati mjesta samo u diobnom ždrijebu, čini se da to nema u sebi drugoga doli možda grijeh ispraznosti, kao kada neki, ne mogući se sporazumno dogovoriti o podjeli nečega, žele upotrijebiti ždrijeb za podjelu, prepuštajući slučaju tko će koji dio dobiti. Ako se pak presuda ždrijeba očekuje od duhovnog uzroka, katkad se doista očekuje od đavla, kao što se čita u Ez 21 da je „kralj babilonski stao na raskrižju, na početku dvaju putova, miješajući strijele, ispitivao je idole, promatrao jetru“. I takvi su ždrijebi nedopušteni te se po kanonima zabranjuju. Katkad se pak očekuje od Boga, prema onome iz Izr 16: „Ždrijeb se baca u krilo, ali ga Gospodin usmjerava“. I takav ždrijeb sam po sebi nije zlo, kako kaže Augustin. Ipak, u tome se može sagriješiti na četiri načina. Prvo, ako se bez ikakve nužde pribjegava ždrijebu, jer se čini da to spada u iskušavanje Boga. Stoga Ambrozije kaže, tumačeći Luku: „onaj tko se bira ždrijebom, ne obuhvaća se ljudskim sudom“. Drugo, ako se tko, čak i u nuždi, služi ždrijebom bez poštovanja. Stoga, tumačeći Djela apostolska, Beda kaže: „ako tko, prisiljen nekom nuždom, smatra da po primjeru apostola treba ždrijebom pitati Boga za savjet, neka vidi da su sami apostoli to učinili tek nakon što se okupio zbor braće i nakon što su uputili molitve Bogu“. Treće, ako se božanska proroštva okreću zemaljskim poslovima. Stoga Augustin kaže, u pismu Januariju: „iako je poželjnije da oni koji traže ždrijeb iz evanđeoskih stranica čine to radije nego da se utječu ispitivanju đavla, ipak mi se ne sviđa taj običaj da se božanska proroštva žele okrenuti svjetovnim poslovima i ispraznosti ovoga života“. Četvrto, ako se tko služi ždrijebom u crkvenim izborima, koji se moraju vršiti po nadahnuću Duha Svetoga. Stoga, kako kaže Beda tumačeći Djela apostolska, Matija, koji je postavljen prije Pedesetnice, traži se ždrijebom jer, naime, punina Duha Svetoga još nije bila izlivena na Crkvu, „dok je sedam đakona poslije postavljeno ne ždrijebom, nego izborom učenika“. Drugačije je pak s vremenitim dostojanstvima, koja su određena za upravljanje zemaljskim stvarima; pri njihovu izboru ljudi se ponajviše služe ždrijebom, kao i pri podjeli vremenitih dobara. Ako pak prijeti nužda, dopušteno je s dužnim poštovanjem ždrijebom zazvati božanski sud. Stoga Augustin kaže u pismu Honoratu: „ako među Božjim poslužiteljima nastane raspra tko od njih treba ostati u vrijeme progonstva da bijegom svih Crkva ne bude napuštena, a tko od njih treba pobjeći da smrću svih ne bude uništena, ako se ta raspra ne bude mogla drugačije riješiti, koliko se meni čini, ždrijebom treba izabrati tko će ostati, a tko pobjeći“. I u I knjizi De Doct. Christ. kaže: „ako bi imao nečega u izobilju što bi trebalo dati onome tko nema, a ne bi se moglo dati obojici; ako bi ti pristupila dvojica od kojih nijedan ne bi nadilazio drugoga bilo oskudicom bilo nekom obvezom prema tebi; ništa pravednije ne bi učinio nego da ždrijebom izabereš kome treba dati ono što se obojici ne može dati“.
Odgovor na 1. prigovor: i time je jasan odgovor na prvi i drugi prigovor.
Odgovor na 3. prigovor: ispitivanje užarenim željezom ili kipućom vodom određeno je doduše za istraživanje nekog skrivenog grijeha s pomoću nečega što čovjek čini, i u tome se podudara sa ždrijebom; no uvelike nadilazi uobičajeni pojam ždrijeba u pogledu toga što se očekuje neki čudesni učinak od Boga. Stoga se takav sud proglašava nedopuštenim, kako zato što je određen za suđenje o skrivenim stvarima koje su pridržane božanskom sudu, tako i zato što takav sud nije utemeljen na božanskom autoritetu. Stoga se u Dekretima, II, pit. V, u dekretu pape Stjepana, kaže: „da se ispitivanjem užarenim željezom ili kipućom vodom od bilo koga iznuđuje priznanje, sveti kanoni ne odobravaju, i ono što nije utemeljeno na pouci svetih otaca, ne smije se drsko uvoditi kao praznovjerna izmišljotina. Naime, prijestupe koji su javno obznanjeni dragovoljnim priznanjem ili dokazivanjem svjedoka, imajući pred očima strah Božji, prepušteno je suditi našoj vlasti. Skrivene pak i nepoznate stvari treba prepustiti onomu koji jedini poznaje srca sinova ljudskih“. A isti se razlog čini i za zakon dvoboja, osim što se on više približava uobičajenom pojmu ždrijeba, ukoliko se ondje ne očekuje čudesni učinak; osim možda kada su borci vrlo nejednaki u snazi ili vještini.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.