II-II, q. 93, a. 1
Može li u kultu pravoga Boga biti išta pogubno
Prigovor 1. Čini se da u kultu pravoga Boga ne može biti išta pogubno. Kaže se naime u Jl 3: „Svatko tko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen“. Ali tko god štuje Boga na bilo koji način, zaziva ime njegovo. Dakle, svaki kult Božji donosi spasenje. Nijedan dakle nije poguban.
Prigovor 2. Nadalje, isti je Bog koji se štuje od pravednika u bilo kojoj dobi svijeta. Ali prije danoga Zakona pravednici su bez smrtnoga grijeha štovali Boga kako god im se sviđalo, odakle se i Jakov vlastitim zavjetom obvezao na posebno bogoštovlje, kako se nalazi u Post 28. Dakle, i sada nijedan kult Božji nije poguban.
Prigovor 3. Nadalje, ništa se pogubno u Crkvi ne podnosi. Podnosi pak Crkva različite obrede štovanja Boga, odakle Grgur piše Augustinu, biskupu Engleza, koji iznosi da postoje različiti običaji Crkava u slavljenju misa: meni se, veli, sviđa da, bilo u rimskoj „bilo u galskoj bilo u kojoj god Crkvi ako si našao nešto što bi više svemogućemu Bogu moglo ugoditi, pomno izabereš“. Dakle, nijedan način štovanja Boga nije poguban.
Naprotiv, Augustin kaže, u poslanici Jeronimu, a nalazi se u Glosi na Gal 2, da su zakonski propisi obdržavani nakon razglašenja istine Evanđelja smrtonosni. Pa ipak zakonski propisi pripadaju kultu Božjemu. Dakle, u kultu Božjemu može biti nešto smrtonosno.
Odgovaram: kako Augustin kaže, u knjizi Contra mendacium, najviše je pogubna laž ona koja biva u onome što pripada kršćanskoj vjeri. Laž je pak kada netko izvana označava suprotno istini. Kao što se pak nešto označava riječju, tako se također nešto označava djelom, i u takvu označavanju djelom sastoji se vanjski kult bogoštovlja, kako je iz gore rečenoga očito. I stoga ako se vanjskim kultom nešto lažno označava, bit će kult poguban. To se pak događa dvostruko. Na jedan doista način, sa strane označene stvari, s kojom se ne slaže značenje kulta. I na taj način, u vrijeme Novoga zakona, kada su već dovršena Kristova otajstva, pogubno je služiti se obredima Staroga zakona, kojima su se Kristova otajstva označavala kao buduća, kao što bi također pogubno bilo kada bi tko riječju ispovijedao da Krist ima trpjeti. Na drugi način može nastati laž u vanjskom kultu sa strane štovatelja, i to ponajprije u zajedničkom kultu, koji se po poslužiteljima iskazuje u osobi cijele Crkve. Kao što bi naime krivotvoritelj bio onaj tko bi predlagao u ime nekoga ono što mu nije povjereno, tako manu laži navlači tko u ime Crkve iskazuje kult Bogu protiv načina božanskom vlašću od Crkve ustanovljena i u Crkvi uobičajena. Odatle Ambrozije kaže: „Nedostojan je tko drukčije slavi otajstvo nego što je Krist predao“. I zbog toga također Glosa kaže, na Kol 2, da je „praznovjerje kada se ljudskoj predaji primjenjuje ime bogoštovlja“.
Odgovor na 1. prigovor: budući da je Bog istina, oni zazivaju Boga koji mu se u duhu i istini klanjaju, kako se kaže u Iv 4. I stoga kult koji sadrži lažnost ne pripada vlastito zazivanju Boga koje spašava.
Odgovor na 2. prigovor: prije vremena Zakona pravednici su po unutarnjem nadahnuću bivali poučavani o načinu štovanja Boga, koje su drugi slijedili. Poslije pak ljudi su vanjskim zapovijedima o tome poučeni, koje je pogubno prestupiti.
Odgovor na 3. prigovor: različiti običaji Crkve u božanskom bogoštovlju ni u čemu se ne protive istini. I stoga ih valja obdržavati; a propustiti ih nedopušteno je.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.