Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 82, a. 4

O njezinu učinku

Prigovor 1. Čini se da radost nije učinak pobožnosti. Jer, kako je rečeno, Kristova muka ponajviše pobuđuje na pobožnost. No iz njezina razmatranja slijedi u duši određena žalost, prema onome iz Tuž 3: „spomeni se siromaštva moga, pelina i žuči“, što pripada muci; i dodaje se: „sjećajući se sjećat ću se, i venut će u meni duša moja“. Dakle, ugoda, ili radost, nije učinak pobožnosti.

Prigovor 2. Nadalje, pobožnost se ponajviše sastoji u unutarnjoj žrtvi duha. No u Psaltiru se kaže: „žrtva je Bogu duh raskajan“. Dakle, tjeskoba je više učinak pobožnosti nego milina ili radost.

Prigovor 3. Nadalje, Grgur Nisenski kaže, u knjizi De homine, da „kao što smijeh proizlazi iz radosti, tako su suze i jecaji znakovi žalosti“. No iz pobožnosti biva da neki briznu u suze. Dakle, veselje, ili radost, nije učinak pobožnosti.

Naprotiv, u zbornoj se molitvi kaže: „koje zavjetni postovi pokoravaju, neka ih i sama sveta pobožnost razveseli“.

Odgovaram: pobožnost po sebi uistinu i poglavito uzrokuje duhovnu radost uma, a posljedično i po akcidentu uzrokuje žalost. Rečeno je naime da pobožnost proizlazi iz dvostrukoga razmatranja. Poglavito uistinu iz razmatranja božanske dobrote, jer to razmatranje pripada kao cilju pokreta volje koja se predaje Bogu. I iz toga razmatranja po sebi uistinu slijedi ugoda, prema onome iz Psaltira: „spomenuh se Boga, i obradovah se“; no po akcidentu to razmatranje uzrokuje određenu žalost u onima koji još ne uživaju potpuno Boga, prema onome iz Psaltira: „ožednje duša moja za Bogom živim“, i poslije slijedi: „bile su mi suze moje“, i tako dalje. Drugotno se pak uzrokuje pobožnost, kako je rečeno, iz razmatranja vlastitih nedostataka; to naime razmatranje pripada polazištu od kojega se čovjek po pokretu pobožne volje udaljuje, da naime ne opstoji u sebi, nego se podloži Bogu. To se pak razmatranje obrnuto odnosi prema prvomu. Po sebi je naime prirođeno uzrokovati žalost, promišljajući vlastite nedostatke; a po akcidentu radost, naime zbog nade u božansku pomoć. I tako je očito da pobožnost prvo i po sebi slijedi ugoda, a drugotno i po akcidentu žalost koja je po Bogu.

Odgovor na 1. prigovor: u razmatranju Kristove muke postoji nešto što žalosti, naime ljudski nedostatak radi čijega je uklanjanja trebalo da Krist trpi; i postoji nešto što raduje, naime Božja dobrohotnost prema nama, koja nam je takvo oslobođenje providjela.

Odgovor na 2. prigovor: duh koji se s jedne strane žalosti zbog nedostataka sadašnjega života, s druge se strane raduje iz razmatranja božanske dobrote i iz nade u božansku pomoć.

Odgovor na 3. prigovor: suze naviru ne samo iz žalosti, nego i iz određene nježnosti nagnuća, poglavito kada se razmatra nešto ugodno s primjesom nečega žalosnoga; kao što običavaju ljudi plakati iz osjećaja privrženosti kada povrate sinove ili drage prijatelje za koje su smatrali da su ih izgubili. I na taj način suze proizlaze iz pobožnosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.