II-II, q. 80, a. 1
Jesu li prikladno određene kreposti pridružene pravednosti
Prigovor 1. Čini se da se neprikladno navode kreposti pridružene pravednosti. Tulije naime nabraja šest, naime „bogoštovlje, pobožnost, zahvalnost, osvetu, poštovanje, istinu“. No osveta se čini biti vrsta zamjenske pravednosti, prema kojoj se nanesenim nepravdama uzvraća osveta, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, ne treba se stavljati među kreposti pridružene pravednosti.
Prigovor 2. Nadalje, Makrobije, Super somnium Scipionis, postavlja sedam, naime „nedužnost, prijateljstvo, slogu, pobožnost, bogoštovlje, naklonost, čovječnost“; od kojih mnoge Tulije izostavlja. Dakle, čini se da su nedostatno nabrojene kreposti pridodane pravednosti.
Prigovor 3. Nadalje, od nekih se drugih postavlja pet dijelova pravednosti, naime poslušnost s obzirom na nadređenoga, stega s obzirom na podređenoga, pravičnost s obzirom na jednake, vjernost i istina s obzirom na sve; od kojih Tulije ne postavlja osim istine. Dakle, čini se da je nedostatno nabrojio kreposti pridružene pravednosti.
Prigovor 4. Nadalje, Andronik Peripatetik postavlja devet dijelova pridruženih pravednosti, „naime darežljivost, dobrohotnost, osvetoljubivost, razboritu pravičnost, pobožno štovanje, zahvalnost, svetost, dobru razmjenu, zakonodavnost“; od kojih također Tulije očito ne postavlja osim osvetoljubivosti. Dakle, čini se da je nedostatno nabrojio.
Prigovor 5. Nadalje, Aristotel, u V. Ethic., postavlja pravičnost pridruženu pravednosti, o kojoj se ni u jednom od navedenih određenja ne čini da se spominje. Dakle, nedostatno su nabrojene kreposti pridružene pravednosti.
Odgovaram: u krepostima koje se pridodaju nekoj glavnoj kreposti dvoje treba razmotriti: prvo uistinu, da se te kreposti u nečemu slažu s glavnom krepošću; drugo, da u nečemu zaostaju za njezinom savršenom naravi. Budući pak da je pravednost prema drugome, kako je očito iz gore rečenoga, sve kreposti koje su prema drugome mogu se po razlogu slaganja pridružiti pravednosti. Narav pak pravednosti sastoji se u tome da se drugomu vrati što mu se duguje prema jednakosti, kako je očito iz gore rečenoga. Dvostruko dakle neka krepost koja postoji prema drugome zaostaje za naravi pravednosti: na jedan uistinu način, utoliko što zaostaje za naravi jednakoga; na drugi način, utoliko što zaostaje za naravi duga. Postoje naime neke kreposti koje uistinu dug vraćaju drugome, no ne mogu vratiti jednako. I prvo uistinu, što god čovjek Bogu vraća, dug je, no ne može biti jednako, da naime čovjek toliko njemu vrati koliko duguje; prema onome iz Psaltira: „što ću uzvratiti Gospodinu za sve što mi je uzvratio?“ I prema tome pridružuje se pravednosti bogoštovlje, koje, kako Tulije kaže, „donosi skrb i obred ili štovanje neke više naravi, koju nazivaju božanskom“. Drugo, roditeljima se ne može prema jednakosti nadoknaditi ono što im se duguje, kako je očito po Filozofu, u VIII. Ethic. I tako se pravednosti pridružuje pobožnost, po kojoj se, kako Tulije kaže, „krvnim srodnicima i dobronamjernicima domovine iskazuje dužnost i brižno štovanje“. Treće, ne može se čovjekovom krepošću prema jednakoj nagradi uzvratiti, kako je očito po Filozofu, u IV. Ethic. I tako se pravednosti pridružuje poštovanje, po kojemu se, kako Tulije kaže, „ljudi koji nadilaze nekim dostojanstvom udostoje određenim štovanjem i čašću“. Od naravi pak duga pravednosti nedostatak se može promatrati prema tome što je dvostruk dug, naime moralni i zakonski; odatle i Filozof, u VIII. Ethic., prema tome navodi dvostruko pravedno. Zakonski je uistinu dug na čije se vraćanje netko zakonom obvezuje, i takav dug vlastito promatra pravednost koja je glavna krepost. Moralni je pak dug onaj koji tko duguje iz čestitosti kreposti. I jer dug uključuje nužnost, stoga takav dug ima dvostruki stupanj. Jedan je naime tako nužan da se bez njega čestitost ćudoređa ne može očuvati, i to ima više od naravi duga. I može se taj dug promatrati sa strane samoga dužnika. I tako tomu dugu pripada da se čovjek takvim pokaže drugomu u riječima i djelima kakav jest. I tako se pravednosti pridružuje istina, po kojoj se, kako Tulije kaže, „nepromijenjeno govori ono što jest ili je bilo ili će biti“. Može se također promatrati sa strane onoga komu se duguje, prema tome naime kako tko nadoknađuje nekomu prema onome što je učinio. Katkada uistinu u dobrima. I tako se pravednosti pridružuje zahvalnost, u kojoj se, kako Tulije kaže, „sadrži sjećanje na prijateljstva i usluge drugoga, i volja za uzvraćanjem drugomu“. Katkada pak u zlima. I tako se pravednosti pridružuje osveta, po kojoj se, kako Tulije kaže, „sila ili nepravda, i uopće što god je sramotno, braneći se ili osvećujući odbija“. Drugi je pak dug nužan kao onaj koji pridonosi većoj čestitosti, bez kojega se ipak čestitost može očuvati. Koji uistinu dug promatra darežljivost, prijaznost ili prijateljstvo, i drugo takvo. Što Tulije izostavlja u navedenom nabrajanju jer ima malo od naravi duga.
Odgovor na 1. prigovor: osveta koja biva vlašću javne moći prema sučevoj presudi pripada zamjenskoj pravednosti. No osveta koju tko čini vlastitim pokretom, ipak ne protiv zakona, ili koju tko od suca traži, pripada kreposti pridruženoj pravednosti.
Odgovor na 2. prigovor: čini se da je Makrobije gledao na dva sastavna dijela pravednosti, naime kloniti se zla, čemu pripada nedužnost; i činiti dobro, čemu pripada ostalih šest. Od kojih se dvoje čini pripadati jednakima, naime prijateljstvo u vanjskomu zajedničkom životu, a sloga iznutra. Dvoje pak pripada nadređenima: pobožnost prema roditeljima, a bogoštovlje prema Bogu. Dvoje pak podređenima, naime naklonost, utoliko što se njihova dobra sviđaju; i čovječnost, po kojoj se pomaže njihovim nedostacima. Izidor naime kaže, u knjizi Etymologiae, da se „čovječnim naziva netko zato što prema čovjeku ima ljubav i nagnuće smilovanja; odatle se naziva čovječnošću kojom se uzajamno štitimo“. I prema tome prijateljstvo se uzima kako uređuje vanjski zajednički život, kako o njemu Filozof raspravlja u IV. Ethic. Može se također prijateljstvo uzeti prema tome što vlastito gleda na nagnuće, kako određuje Filozof u VIII. i u IX. Ethic. I tako prijateljstvu pripadaju tri stvari, naime dobrohotnost, koja se ovdje naziva naklonošću; i sloga; i dobročinstvo, koje se ovdje naziva čovječnošću. To je pak Tulije izostavio jer ima malo od naravi duga, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: poslušnost se uključuje u poštovanje, koje Tulije postavlja; jer uzvišenim osobama duguje se i poštovanje časti i poslušnost. Vjernost pak, po kojoj bivaju obećanja, uključuje se u istinu, što se tiče opsluživanja obećanja. Istina pak ima šire značenje, kako će se dolje pokazati. Stega se pak ne duguje iz duga nužnosti, jer podređenomu nitko nije obvezan utoliko ukoliko je podređen (može se ipak tko nadređenomu obvezati da se za podređene brine, prema onome iz Mt 24: „vjerni i mudri sluga kojega postavi gospodar nad svojom obitelji“). I stoga je Tulije izostavlja. Može se pak sadržavati pod čovječnošću, koju Makrobije postavlja. Pravičnost pak pod epikejom ili prijateljstvom.
Odgovor na 4. prigovor: u tome se nabrajanju postavljaju neke stvari koje pripadaju pravoj pravednosti. Posebnoj uistinu dobra razmjena, o kojoj kaže da je „habitus koji u razmjenama čuva jednakost“. Zakonitoj pak pravednosti, što se tiče onoga što zajednički valja opsluživati, postavlja se zakonodavnost, koja je, kako sam kaže, „znanost o političkim razmjenama koje se odnose na zajednicu“. Što se tiče pak onoga što katkada pojedinačno valja činiti mimo zajedničkih zakona, postavlja se eugnomozina, kao dobra gnomé, koja u takvim stvarima usmjeruje, kako je gore navedeno u raspravi o razboritosti. I stoga o njoj kaže da je dragovoljno opravdanje, jer naime iz vlastite prosudbe čovjek ono što je pravedno prema njoj čuva, a ne prema pisanom zakonu. Pripisuju se pak te dvije stvari razboritosti prema usmjeravanju, a pravednosti prema izvršenju. Eusebija pak naziva se kao dobro štovanje. Odatle je isto što i bogoštovlje. Stoga o njoj kaže da je znanost Božjega služenja (i govori prema načinu na koji je Sokrat govorio da su sve kreposti znanosti). I na isto se svodi svetost, kako će se poslije reći. Euharistija pak isto je što i dobra zahvalnost, koju Tulije postavlja, kao i osvetoljubivost. Čini se pak da je dobrohotnost isto s naklonošću, koju postavlja Makrobije. Odatle i Izidor kaže, u knjizi Etymologiae, da je „dobrohotan čovjek od svoje volje spreman na dobro činiti, i blag u govoru“. I sam Andronik kaže da je „dobrohotnost habitus dragovoljno dobročiniteljski“. Darežljivost se pak čini pripadati čovječnosti.
Odgovor na 5. prigovor: epikeja se ne pridružuje posebnoj pravednosti, nego zakonitoj. I čini se da je isto s onom koja je nazvana eugnomozina.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.