Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 8, a. 1

Je li razum dar Duha Svetoga

Prigovor 1. Čini se da razum nije dar Duha Svetoga. Besplatni se naime darovi razlikuju od naravnih darova, nadodaju se naime njima. Ali razum je neki naravni habitus u duši, kojim se spoznaju naravno poznata načela, kako je bjelodano u VI. Ethic. Dakle, ne treba se postavljati kao dar Duha Svetoga.

Prigovor 2. Nadalje, u božanskim darovima stvorenja sudjeluju prema svojemu razmjeru i načinu, kako je bjelodano po Dioniziju u knjizi De div. nom. Ali način je ljudske naravi da ne spoznaje istinu jednostavno, što pripada pojmu razuma (intellectus), nego diskurzivno, što je vlastito umovanju (ratio), kako je bjelodano po Dioniziju u VII. poglavlju De div. nom. Dakle, božanska spoznaja koja se daje ljudima više se treba nazivati darom umovanja negoli razuma.

Prigovor 3. Nadalje, u moćima duše razum se razdjeljuje nasuprot volji, kako je bjelodano u III. De anima. Ali nijedan dar Duha Svetoga ne naziva se voljom. Dakle, također nijedan dar Duha Svetoga ne treba se nazivati razumom.

Naprotiv, veli se u Iz 11: „Počivat će nad njim duh Gospodnji, duh mudrosti i razuma“.

Odgovaram: ime razuma (intellectus) unosi neku duboku spoznaju, veli se naime razumijevati (intelligere) kao unutra čitati (intus legere). I to se bjelodano očituje onima koji razmatraju razliku razuma i osjetila, jer osjetilna se spoznaja bavi oko vanjskih osjetilnih kvaliteta; no razumska spoznaja prodire sve do biti stvari, jer objekt je razuma štostvo (quod quid est), kako se veli u III. De anima. No mnogi su rodovi onoga što iznutra leži skriveno, do čega čovjekova spoznaja mora kao iznutra prodrijeti. Pod akcidentima naime leži skrivena supstancijalna narav stvari, pod riječima leže skrivena značenja riječi, pod prispodobama i slikama leži skrivena preslikana istina: razumljive su stvari također na neki način unutrašnje s obzirom na osjetilne stvari koje se izvana osjećaju, i u uzrocima leže skriveni učinci i obratno. Stoga se s obzirom na sve to može govoriti o razumu. No budući da čovjekova spoznaja započinje od osjetila, kao od vanjskoga, bjelodano je da što je svjetlo razuma jače, to više može prodrijeti do unutrašnjega. Ali naravno svjetlo našega razuma konačne je moći, stoga do nečega određenoga može doprijeti. Čovjek dakle treba nadnaravno svjetlo kako bi dalje prodro do spoznavanja nekih stvari koje po naravnom svjetlu ne može spoznati. I to nadnaravno svjetlo dano čovjeku naziva se darom razuma.

Odgovor na 1. prigovor: po naravnom svjetlu usađenom u nas odmah se spoznaju neka opća načela koja su naravno poznata. Ali jer se čovjek usmjerava na nadnaravno blaženstvo, kako je gore rečeno, nužno je da čovjek dalje dopre do nekih viših stvari. I za to se zahtijeva dar razuma.

Odgovor na 2. prigovor: diskurzivni postupak uma uvijek započinje od razuma i završava na razumu, umujemo naime polazeći od nekih shvaćenih stvari, i tada se diskurzivni postupak uma dovršava kada prispijemo k tome da razumijemo ono što je prije bilo nepoznato. To dakle što umujemo proizlazi iz nekoga prethodnoga razuma. Dar pak milosti ne proizlazi iz svjetla naravi, nego mu se nadodaje, kao usavršujući ga. I zato se to nadodavanje ne naziva umovanjem, nego ponajprije razumom, jer tako se odnosi nadodano svjetlo prema onome što nam nadnaravno postaje poznato kao što se odnosi naravno svjetlo prema onome što izvorno spoznajemo.

Odgovor na 3. prigovor: volja imenuje jednostavno težajni pokret, bez određenja neke izvrsnosti. No razum imenuje neku izvrsnost spoznaje prodiranja do unutrašnjega. I zato se nadnaravni dar više naziva imenom razuma negoli imenom volje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.