II-II, q. 79, a. 1
Jesu li to dvoje navedeno dijelovi pravednosti
Prigovor 1. Čini se da kloniti se zla i činiti dobro nisu dijelovi pravednosti. Svakoj naime kreposti pripada činiti dobro djelo i izbjegavati zlo. No dijelovi ne nadilaze cjelinu. Dakle, kloniti se zla i činiti dobro ne trebaju se postaviti kao dijelovi pravednosti, koja je određena posebna krepost.
Prigovor 2. Nadalje, na ono iz Psaltira: „kloni se zla i čini dobro“, Glosa kaže: ono izbjegava krivnju, naime kloniti se zla; ovo zaslužuje život i vijenac, naime činiti dobro. No svaki dio kreposti zaslužuje život i vijenac. Dakle, kloniti se zla nije dio pravednosti.
Prigovor 3. Nadalje, što god se tako odnosi da se jedno uključuje u drugome, ne razlikuje se međusobno kao dijelovi neke cjeline. No kloniti se zla uključuje se u tome što je činiti dobro; nitko naime istodobno ne čini zlo i dobro. Dakle, kloniti se zla i činiti dobro nisu dijelovi pravednosti.
Naprotiv, Augustin, u knjizi De correptione et gratia, postavlja da pravednosti zakona pripada kloniti se zla i činiti dobro.
Odgovaram: ako govorimo o dobru i zlu općenito, činiti dobro i izbjegavati zlo pripada svakoj kreposti. I prema tome ne mogu se postaviti kao dijelovi pravednosti, osim možda ako se pravednost uzme utoliko ukoliko je svaka krepost. Premda i pravednost na taj način uzeta gleda na određeni poseban vid dobra, utoliko naime što je dug u usmjerenosti prema božanskomu ili ljudskomu zakonu. No pravednost prema tome što je posebna krepost gleda na dobro pod vidom duga prema bližnjemu. I prema tome posebnoj pravednosti pripada činiti dobro pod vidom duga u usporedbi s bližnjim, i izbjegavati protivno zlo, naime ono koje je štetno bližnjemu. Općoj pak pravednosti pripada činiti dužno dobro u usmjerenosti prema zajednici ili prema Bogu, i izbjegavati protivno zlo. Nazivaju se pak ta dva dijela opće ili posebne pravednosti kao sastavnima jer se oboje od toga zahtijeva za savršen čin pravednosti. Pravednosti naime pripada uspostaviti jednakost u onome što je prema drugome, kako je očito iz gore rečenoga. Istoga je pak nešto uspostaviti i uspostavljeno očuvati. Uspostavlja pak netko jednakost pravednosti čineći dobro, to jest vraćajući drugomu što mu se duguje. Čuva pak jednakost već uspostavljene pravednosti kloneći se zla, to jest ne nanoseći nikakvu štetu bližnjemu.
Odgovor na 1. prigovor: dobro i zlo ovdje se uzimaju pod određenim posebnim vidom, po kojemu se pridodjeljuju pravednosti. Zato se pak ta dva postavljaju kao dijelovi pravednosti prema nekom vlastitom vidu dobra i zla, a ne neke druge moralne kreposti, jer ostale moralne kreposti postoje oko strasti, u kojima dobro činiti znači doći do sredine, a to je kloniti se krajnosti kao zala; i tako na isto svodi se što se tiče ostalih kreposti: činiti dobro i kloniti se zla. No pravednost postoji oko vanjskih djelovanja i stvari, u kojima je jedno činiti jednakost, a drugo učinjenu ne pokvariti.
Odgovor na 2. prigovor: kloniti se zla, prema tome kako se postavlja kao dio pravednosti, ne uključuje čisto nijekanje, a to je ne činiti zlo; to naime ne zaslužuje vijenac, nego samo izbjegava kaznu. Uključuje pak pokret volje koja odbacuje zlo, kako sam naziv otklanjanja pokazuje. I to je zaslužno, poglavito kada se tko napada da učini zlo, pa se opre.
Odgovor na 3. prigovor: činiti dobro dovršujući je čin pravednosti, i kao njezin glavni dio. Kloniti se pak zla nesavršeniji je čin, i drugotni njezin dio. I stoga je kao tvarni dio, bez kojega ne može biti formalni dovršujući dio.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.