II-II, q. 76, a. 1
Može li tko dopušteno proklinjati čovjeka
Prigovor 1. Čini se da nije dopušteno proklinjati nekoga. Nije naime dopušteno mimoići zapovijed apostola, u kojemu je Krist govorio, kako se kaže u 2 Kor 13. No on sam zapovijeda, u Rim 12: „blagoslivljajte, a ne proklinjite“. Dakle, nije dopušteno nekoga proklinjati.
Prigovor 2. Nadalje, svi su dužni Boga blagoslivljati, prema onome iz Dn 3: blagoslivljajte, sinovi ljudski, Gospodina. No ne može iz istih usta izlaziti blagoslov Boga i proklinjanje čovjeka, kako se dokazuje u Jak 3. Dakle, nikomu nije dopušteno nekoga proklinjati.
Prigovor 3. Nadalje, onaj tko nekoga proklinje čini se željeti njegovo zlo krivnje ili kazne, jer se čini da je proklinjanje određeno zazivanje zla. No nije dopušteno željeti tuđe zlo, štoviše treba moliti za sve da se oslobode od zla. Dakle, nikomu nije dopušteno proklinjati.
Prigovor 4. Nadalje, Đavao je po tvrdokornosti ponajviše podvrgnut zloći. No nije dopušteno komu proklinjati Đavla, kao niti samoga sebe, kaže se naime u Sir 21: „kad bezbožnik proklinje Đavla, proklinje sam svoju dušu“. Dakle, mnogo manje je dopušteno proklinjati čovjeka.
Prigovor 5. Nadalje, u Br 23, na ono: „kako ću prokleti onoga koga nije prokleo Gospodin?“, Glosa kaže: „ne može biti opravdan razlog proklinjanja ondje gdje je nepoznato nagnuće onoga koji griješi“. No čovjek ne može znati nagnuće drugoga čovjeka, niti također je li proklet od Boga. Dakle, nikomu nije dopušteno nekoga čovjeka proklinjati.
Naprotiv, u Pnz 27 kaže se: „proklet tko ne ostane u riječima ovoga zakona“. Elizej je također prokleo dječake koji su mu se rugali, kako se nalazi u 2 Kr 2.
Odgovaram: proklinjati isto je što i zlo govoriti. Govoriti se pak trostruko odnosi prema onome što se govori. Na jedan način, na način izricanja, kao što se nešto izriče u indikativu. I tako proklinjati nije ništa drugo doli tuđe zlo iznositi, što pripada ogovaranju. Odatle se katkada klevetnici nazivaju ogovaračima. Na drugi se način govorenje odnosi prema onome što se govori na način uzroka. I to uistinu prvo i poglavito pristoji Bogu, koji je sve svojom riječju učinio, prema onome iz Psaltira: „reče, i postadoše“. Posljedično pak pristoji ljudima, koji svojom riječju po nalogu pokreću druge na činjenje nečega. I za to su ustanovljene riječi imperativa. Na treći se način samo govorenje odnosi prema onome što se govori kao određeni izraz nagnuća koje želi ono što se riječju izriče. I za to su ustanovljene riječi optativa. Pustivši dakle po strani prvi način proklinjanja, koji biva po jednostavnom izricanju zla, valja razmotriti o drugim dvama. Gdje valja znati da činiti nešto i to htjeti slijede jedno drugo u dobroti i zloći, kako je očito iz gore rečenoga. Odatle se u tim dvama načinima, kojima se zlo govori na način onoga koji nalaže ili na način onoga koji želi, po istom razlogu nešto smatra dopuštenim i nedopuštenim. Ako naime tko nalaže ili želi zlo drugoga utoliko ukoliko je zlo, kao namjeravajući samo zlo, tako će proklinjati na oba načina biti nedopušteno. I to znači proklinjati po sebi govoreći. Ako pak tko nalaže ili želi zlo drugoga pod vidom dobra, tako je dopušteno. Niti će to biti proklinjanje po sebi govoreći, nego po akcidentu, jer se glavna namjera onoga koji govori ne usmjeruje na zlo, nego na dobro. Događa se pak da se neko zlo govori nalažući ili želeći pod vidom dvostrukoga dobra. Katkada uistinu pod vidom pravednoga. I tako sudac dopušteno proklinje onoga komu naređuje da se izvrši pravedna kazna. I tako također Crkva proklinje izopćujući. Također i proroci katkada zazivaju zla grješnicima, kao suobličujući svoju volju božanskoj pravednosti (premda se takva zazivanja zla mogu razumjeti i na način naviještanja). Katkada se pak govori neko zlo pod vidom korisnoga, na primjer kada tko želi da neki grješnik trpi neku bolest ili kakvu zapreku, ili da sam postane bolji, ili da barem prestane sa štetom drugima.
Odgovor na 1. prigovor: apostol zabranjuje proklinjati po sebi govoreći, s namjerom zla.
Odgovor na 2. prigovor: i slično treba reći na drugi prigovor.
Odgovor na 3. prigovor: željeti komu zlo pod vidom dobra ne protivi se nagnuću kojim tko jednostavno komu želi dobro, nego ima veću sukladnost s njime.
Odgovor na 4. prigovor: u Đavlu valja razmotriti narav i krivnju. Narav je njegova uistinu dobra, i od Boga, i nju nije dopušteno proklinjati. Krivnju pak njegovu treba proklinjati, prema onome iz Job 3: „neka ga prokunu oni koji proklinju dan“. Kada pak grješnik proklinje Đavla zbog krivnje, samoga sebe po sličnom razlogu prosuđuje dostojnim prokletstva. I prema tome se kaže da proklinje svoju dušu.
Odgovor na 5. prigovor: nagnuće onoga koji griješi, premda se u sebi ne vidi, može se ipak zamijetiti iz nekoga očitoga grijeha, za koji treba dosuditi kaznu. Slično također, premda se ne može znati koga Bog proklinje prema konačnom odbačenju, može se ipak znati tko je proklet od Boga prema krivnji sadašnjega grijeha.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.