Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 75, a. 1

Je li ruganje poseban grijeh različit od drugih grijeha kojima se riječima nanosi šteta bližnjemu

Prigovor 1. Čini se da ruganje nije poseban grijeh različit od drugih navedenih. Podrugivanje se naime čini biti isto što i ruganje. No čini se da podrugivanje pripada uvredi. Dakle, čini se da se ruganje ne razlikuje od uvrede.

Prigovor 2. Nadalje, nikomu se ne ruga osim zbog nečega sramotnoga, zbog čega se čovjek stidi. Takve su pak stvari grijesi, koji ako se naočigled o komu govore, pripadaju uvredi; ako pak potajno, pripadaju ogovaranju ili došaptavanju. Dakle, ruganje nije mana različita od navedenih.

Prigovor 3. Nadalje, takvi se grijesi razlikuju prema štetama koje se bližnjemu nanose. No po ruganju ne nanosi se druga šteta bližnjemu nego u časti ili glasu ili gubitku prijateljstva. Dakle, ruganje nije grijeh različit od navedenih.

Naprotiv, ruganje biva šalom, odatle se i ismijavanjem naziva. No ništa se od navedenoga ne čini šalom, nego ozbiljno. Dakle, ruganje se razlikuje od svega navedenoga.

Odgovaram: kako je gore rečeno, grijesi riječi ponajprije se imaju mjeriti prema namjeri onoga koji ih izriče. I stoga se prema različitim stvarima koje tko namjerava govoreći protiv drugoga takvi grijesi razlikuju. Kao što pak netko pogrđujući namjerava umanjiti čast onoga koga pogrđuje, i ogovarajući umanjiti glas, i došaptavajući oduzeti prijateljstvo; tako također rugajući se netko namjerava da se onaj komu se ruga postidi. I jer je taj cilj različit od drugih, stoga se i grijeh ruganja razlikuje od navedenih grijeha.

Odgovor na 1. prigovor: podrugivanje i ismijavanje podudaraju se u cilju, ali se razlikuju u načinu, jer ismijavanje biva ustima, to jest riječju i grohotom; a podrugivanje naboranim nosom, kako kaže Glosa na ono iz Psaltira: „onaj koji prebiva na nebesima narugat će im se“. Takva ipak razlika ne čini vrstu različitom. Oboje se ipak razlikuje od uvrede kao što se stid razlikuje od oduzimanja časti; stid je naime strah od oduzimanja časti, kako Damaščanin kaže.

Odgovor na 2. prigovor: o krjeposnom djelu netko kod drugih zaslužuje i poštovanje i dobar glas; kod samoga sebe slavu dobre savjesti, prema onome iz 2 Kor 1: „naša je slava ovo: svjedočanstvo naše savjesti“. Odatle, obrnuto, o sramotnu činu, to jest manovitu, kod drugih se uistinu oduzima čovjekova čast i dobar glas, i u tu svrhu uvredljivac i onaj koji ogovara govore sramotne stvari o drugome. Kod samoga pak sebe po sramotnim stvarima koje se govore netko gubi slavu savjesti po određenoj smetenosti i stidu, i u tu svrhu sramotne stvari govori onaj koji se ruga. I tako je očito da onaj koji se ruga ima zajedničko s navedenim manama u tvari, no razlikuje se u cilju.

Odgovor na 3. prigovor: sigurnost savjesti i njezin spokoj veliko je dobro, prema onome iz Izr 15: „spokojan je um kao neprestana gozba“. I stoga onaj tko uznemiruje čiju savjest zbunjujući ga, nanosi mu neku posebnu štetu. Odatle je ruganje poseban grijeh.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.