II-II, q. 69, a. 4
Je li komu osuđenomu dopušteno silom se braniti, ako postoji mogućnost
Prigovor 1. Čini se da je osuđenomu na smrt dopušteno braniti se, ako može. Ono naime na što narav naginje uvijek je dopušteno, kao postojeće po naravnome pravu. No naravno je nagnuće opirati se onome što uništava, ne samo u ljudima i životinjama, nego i u neživim stvarima. Dakle, osuđenomu je optuženiku dopušteno opirati se, ako može, da ne bude predan u smrt.
Prigovor 2. Nadalje, kao što tko presudu smrti donesenu protiv sebe izbjegava opirući se, tako također bježeći. No čini se da je dopušteno da se tko od smrti oslobodi bijegom, prema onome iz Sir 9: „budi daleko od čovjeka koji ima vlast ubiti i ne oživjeti“. Dakle, također je dopušteno opirati se.
Prigovor 3. Nadalje, u Izr 24 kaže se: „izbavi one koje vode u smrt, i one koje vuku u propast ne prestaj oslobađati“. No više je tko dužan sebi nego drugomu. Dakle, dopušteno je da osuđenik sam sebe brani da ne bude predan u smrt.
Naprotiv, apostol kaže, u Rim 13: „tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi suprotstavlja, i sam sebi osudu navlači“. No osuđenik braneći se suprotstavlja se vlasti glede onoga u čemu je od Boga ustanovljena: za kaznu zlotvorima, a hvalu dobrima. Dakle, griješi braneći se.
Odgovaram: netko se osuđuje na smrt dvostruko. Na jedan način, pravedno. I tako osuđenomu nije dopušteno braniti se; dopušteno je naime sucu napasti njega koji se opire; odatle preostaje da je s njegove strane nepravedan rat. Odatle bez sumnje griješi. Na drugi se način netko osuđuje nepravedno. I takav je sud sličan nasilju razbojnikâ, prema onome iz Ez 22: „knezovi njezini usred nje kao vukovi koji grabe plijen radi prolijevanja krvi“. I stoga kao što je dopušteno opirati se razbojnicima, tako je dopušteno opirati se u takvu slučaju zlim vladarima, osim možda radi izbjegavanja sablazni, kada bi se zbog toga strahovalo od kakva teškog nereda.
Odgovor na 1. prigovor: stoga je čovjeku dan razum, da ono na što narav naginje ne izvršava posvuda, nego prema redu razuma. I stoga svaka samoobrana nije dopuštena, nego ona koja biva s dužnom mjerom.
Odgovor na 2. prigovor: nitko se tako ne osuđuje da sam sebi nanese smrt, nego da pretrpi smrt. I stoga nije dužan činiti ono odakle slijedi smrt, a to je ostati na mjestu odakle se vodi u smrt. Dužan je ipak ne opirati se djelatniku, da ne pretrpi ono što je pravedno da pretrpi. Kao što također ako je netko osuđen da umre od gladi, ne griješi ako uzme hranu koja mu se potajno pruži, jer ne uzeti značilo bi samoga sebe ubiti.
Odgovor na 3. prigovor: onom izrekom mudraca ne potiče se netko na oslobađanje drugoga od smrti protiv reda pravednosti. Odatle niti sam sebe opirući se protiv pravednosti nitko ne treba osloboditi od smrti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.