II-II, q. 68, a. 1
Je li čovjek dužan optuživati
Prigovor 1. Čini se da čovjek nije dužan optuživati. Nitko se naime ne ispričava od ispunjenja božanske zapovijedi zbog grijeha, jer bi već iz svojega grijeha izvlačio korist. No neki se zbog grijeha čine nesposobnima za optuživanje, kao izopćenici, osobe na zlu glasu i oni koji su optuženi za teže zločine prije nego što se dokažu nevinima. Dakle, čovjek nije dužan iz božanske zapovijedi optuživati.
Prigovor 2. Nadalje, svaki dug ovisi o ljubavi, koja je cilj zapovijedi, odatle se kaže u Rim 13: „nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite“. No ono što je od ljubavi čovjek duguje svima, većima i manjima, podložnicima i glavarima. Budući da dakle podložnici ne trebaju optuživati svoje glavare, niti manji svoje veće, kako se dokazuje po više poglavlja u II., pit. VII; čini se da nitko iz dužnosti nije dužan optuživati.
Prigovor 3. Nadalje, nitko nije dužan raditi protiv vjernosti koju duguje prijatelju, jer ne treba drugome činiti što ne želi da se njemu čini. No optužiti nekoga katkada je protiv vjernosti koju tko duguje prijatelju, kaže se naime u Izr 11: „tko hodi prijetvorno, otkriva tajne; tko je pak vjeran, skriva povjereno od prijatelja“. Dakle, čovjek nije dužan optuživati.
Naprotiv, kaže se u Lev 5: „ako sagriješi duša, i čuje glas onoga koji priseže, i bude svjedokom onoga što je ili sam vidio ili zna, ako ne dojavi, nosit će svoju krivnju“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, ova je razlika između prijave i optužbe: što se u prijavi gleda na popravak brata, a u optužbi se gleda na kažnjavanje zločina. Kazne se pak sadašnjega života ne traže po sebi, jer ovdje nije konačno vrijeme uzvraćanja, nego utoliko ukoliko su ljekovite, pridonoseći ili popravku osobe koja griješi ili dobru države, čiji se mir pribavlja po kažnjavanju onih koji griješe. Od kojih se prvo namjerava u prijavi, kako je rečeno, a drugo vlastito pripada optužbi. I stoga ako zločin bude takav da se preokreće na štetu države, dužan je čovjek na optužbu, samo ako može dostatno dokazati, što pripada službi tužitelja; na primjer kada grijeh nekoga prelazi u tjelesnu ili duhovnu pokvarenost mnoštva. Ako pak ne bude takav grijeh koji se izlijeva na mnoštvo, ili također ako ne može pružiti dostatan dokaz, nije dužan podizati optužbu, jer na to nitko nije obvezan što ne može na dužan način izvršiti.
Odgovor na 1. prigovor: ništa ne pripriječuje da po grijehu netko postane nemoćan za ono što su ljudi dužni činiti, kao za zasluživanje vječnoga života i za primanje crkvenih sakramenata. Pa ipak iz toga čovjek ne izvlači korist, štoviše otpasti od onoga što je dužan činiti najteža je kazna, jer su krjeposni čini određena čovjekova usavršenja.
Odgovor na 2. prigovor: podložnicima se zabranjuje optuživati svoje glavare „koji ne iz nagnuća ljubavi, nego po svojoj zloći traže ozloglasiti i pokuditi njihov život“; ili također ako su podložnici koji žele optuživati bili ogrezli u zločinu; kako se nalazi u II., pit. VII. Inače, ako bi inače bili prikladni za optuživanje, dopušteno je podložnicima iz ljubavi optuživati svoje glavare.
Odgovor na 3. prigovor: otkrivati tajne na zlo osobe protivno je vjernosti, no ne ako se otkrivaju radi općega dobra, koje uvijek treba pretpostaviti privatnomu dobru. I stoga protiv općega dobra nikakvu tajnu nije dopušteno primiti. Pa ipak nije posve tajna ono što se može dokazati po dostatnim svjedocima.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.