II-II, q. 65, a. 4
Otežava li se grijeh takvih nepravda iz toga što se čini protiv osobe povezane s drugima
Prigovor 1. Čini se da se grijeh ne otežava time što se navedene nepravde nanose osobama povezanim s drugima. Takve naime nepravde imaju značaj grijeha ukoliko se šteta nekome nanosi protiv njegove volje. No više je protiv čovjekove volje zlo koje se nanosi vlastitoj osobi nego ono koje se nanosi povezanoj osobi. Dakle, nepravda nanesena povezanoj osobi manja je.
Prigovor 2. Nadalje, u Svetome se pismu ponajviše kore oni koji siročadi i udovicama nanose nepravde, odakle se kaže u Sir 35: „Neće prezreti molitve siročeta, ni udovice, ako izlijeva jadikovku“. Ali udovica i siroče nisu osobe povezane s drugima. Dakle, iz toga što se nepravda nanosi povezanim osobama ne otežava se grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, povezana osoba ima vlastitu volju, kao i glavna osoba. Može dakle njoj nešto biti po volji što je protiv volje glavne osobe, kako je očito u preljubu, koji se sviđa ženi, a ne sviđa se mužu. Ali takve nepravde imaju značaj grijeha ukoliko se sastoje u nedragovoljnoj razmjeni. Dakle, takve nepravde imaju manje od značaja grijeha.
Naprotiv, u Pnz 28, radi nekoga naglašavanja, kaže se: „Sinovi tvoji i kćeri tvoje predat će se drugom narodu na tvoje oči“.
Odgovaram: što se neka nepravda na više njih odražava, pod jednakim uvjetima, to je teži grijeh. I otuda je to što je teži grijeh ako netko udari vladara nego privatnu osobu, jer se to odražava na nepravdu cijeloga mnoštva, kako je gore rečeno. Kada se pak nepravda nanosi nekoj osobi koja je na bilo koji način povezana s drugom, ta se nepravda odnosi na dvije osobe. I stoga se, pod jednakim uvjetima, samim time otežava grijeh. Može se ipak dogoditi da prema nekim okolnostima bude teži grijeh onaj koji se čini protiv osobe koja ni s kim nije povezana, bilo zbog dostojanstva osobe, bilo zbog veličine štete.
Odgovor na 1. prigovor: nepravda nanesena povezanoj osobi manje je štetna za osobu s kojom je povezana nego ako bi se na nju neposredno nanijela, i s te strane je manji grijeh. Ali sve to što pripada nepravdi osobe s kojom je povezana, pridodaje se grijehu koji tko navlači iz toga što drugu osobu po sebi ozljeđuje.
Odgovor na 2. prigovor: nepravde nanesene udovicama i siročadi više se naglašavaju, kako zato što se više protive milosrđu; tako i zato što je ista šteta nanesena takvim osobama za njih teža, jer nemaju onoga tko bi im pritekao u pomoć.
Odgovor na 3. prigovor: time što žena dragovoljno pristaje na preljub, umanjuje se doista grijeh i nepravda sa strane same žene, jer teže bi bilo ako bi je preljubnik nasilno prisilio. Ipak se time ne uklanja nepravda sa strane muža, jer „žena nema vlasti nad svojim tijelom, nego muž“, kako se kaže u 1 Kor 7. I isti je razlog o sličnome. O preljubu pak, koji se ne protivi samo pravednosti nego i čistoći, bit će dolje mjesto raspravljati u traktatu o umjerenosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.