Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 65, a. 1

O sakaćenju udova

Prigovor 1. Čini se da osakatiti nekoga u udu ni u kojem slučaju ne može biti dopušteno. Damaščanin naime kaže, u II. knjizi, da se grijeh čini time što se odstupa „od onoga što je po naravi k onome što je protiv naravi“. Ali prema naravi koju je Bog ustanovio jest to da ljudsko tijelo bude cjelovito u udovima; protiv naravi je pak da bude okrnjeno u udu. Dakle, osakatiti nekoga u udu čini se da je uvijek grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, kako se odnosi cijela duša prema cijelom tijelu, tako se odnose dijelovi duše prema dijelovima tijela, kako se kaže u II. De anima. Ali nije dopušteno nekoga lišiti duše ubijajući ga, osim po javnoj vlasti. Dakle, također nije dopušteno nekoga osakatiti u udu, osim možda prema javnoj vlasti.

Prigovor 3. Nadalje, spasenje duše valja pretpostaviti tjelesnom spasenju. Ali nije dopušteno nekome osakatiti sebe u udu radi spasenja duše, jer se prema odredbama Nicejskoga sabora kažnjavaju oni koji su sami sebe uškopili radi očuvanja čistoće. Dakle, ni zbog kojega drugog razloga nije dopušteno nekoga osakatiti u udu.

Naprotiv, kaže se u Izl 21: „Oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu“.

Odgovaram: budući da je neki ud dio cijeloga ljudskoga tijela, on postoji radi cjeline, kao nesavršeno radi savršenoga. Stoga o udu ljudskoga tijela treba raspolagati prema onome kako koristi cjelini. Ud pak ljudskoga tijela po sebi je doista koristan za dobro cijeloga tijela, no po akcidentu može se dogoditi da bude štetan, primjerice kada gnjili ud kvari cijelo tijelo. Ako je dakle ud zdrav i nalazi se u svojemu naravnom stanju, ne može se odsjeći bez štete za cijeloga čovjeka. Ali budući da je sam cijeli čovjek usmjeren kao prema cilju prema cijeloj zajednici čiji je dio, kako je gore rečeno; može se dogoditi da odsijecanje uda, premda ide na štetu cijeloga tijela, ipak biva usmjereno na dobro zajednice, ukoliko se nekome nanosi kao kazna radi suzbijanja grijeha. I stoga kao što se po javnoj vlasti netko dopušteno potpuno lišava života zbog nekih većih krivnji, tako se također lišava uda zbog nekih manjih krivnji. To pak nije dopušteno nijednoj privatnoj osobi, čak i uz volju onoga čiji je ud, jer se time nanosi nepravda zajednici, čiji je sam čovjek i svi njegovi dijelovi. Ako pak ud zbog truleži kvari cijelo tijelo, tada je dopušteno, po volji onoga čiji je ud, gnjili ud odsjeći radi zdravlja cijeloga tijela, jer svakome je povjerena briga za vlastito zdravlje. I isti je razlog ako biva po volji onoga kome pripada brinuti se o zdravlju onoga koji ima pokvareni ud. Inače pak nekoga osakatiti u udu posve je nedopušteno.

Odgovor na 1. prigovor: ništa ne priječi da ono što je protiv pojedinačne naravi bude u skladu s općom naravi, kao što su smrt i propadanje u naravnim stvarima protiv pojedinačne naravi onoga što propada, premda su u skladu s općom naravi. I slično osakatiti nekoga u udu, premda je protiv pojedinačne naravi tijela onoga koji se sakati, ipak je u skladu s naravnim razborom u usporedbi s općim dobrom.

Odgovor na 2. prigovor: život cijeloga čovjeka ne usmjerava se na nešto vlastito samoga čovjeka, nego se prije prema njemu sve što pripada čovjeku usmjerava. I stoga lišiti nekoga života ni u kojem slučaju ne pripada nikome osim javnoj vlasti, kojoj je povjerena skrb za opće dobro. Ali odsijecanje uda može se usmjeriti na vlastito zdravlje jednoga čovjeka. I stoga u nekom slučaju može njemu pripadati.

Odgovor na 3. prigovor: ud ne treba odsjeći radi tjelesnoga zdravlja cjeline osim kada se drukčije cjelini ne može pomoći. Duhovnomu pak spasenju uvijek se može drukčije pomoći nego odsijecanjem uda, jer grijeh podliježe volji. I stoga ni u kojem slučaju nije dopušteno ud odsjeći radi izbjegavanja bilo kojega grijeha. Odatle Krizostom, tumačeći ono iz Mt 19: „Ima eunuha koji sami sebe uškopiše radi kraljevstva nebeskoga“, kaže: „Ne odsijecanje udova, nego uništavanje zlih misli. Jer prokletstvu podliježe tko ud odsiječe, doista takav poseže za onim što čine ubojice“. I poslije dodaje: „Niti požuda tako postaje krotkija, nego tegobnija. Od drugdje naime ima izvore sjeme koje je u nama, a ponajviše od neumjerene odluke i nemarna uma; niti odsijecanje uda tako suspreže napasti kao uzda misli“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.