Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 62, a. 1

Čiji je čin

Prigovor 1. Čini se da povrat nije čin komutativne pravednosti. Jer pravednost gleda na razlog duga. Ali kao što darovanje može biti onoga što se ne duguje, tako također i povrat. Dakle, povrat nije čin nekoga dijela pravednosti.

Prigovor 2. Nadalje, ono što je već prošlo i čega nema, ne može se vratiti. Ali pravednost i nepravednost tiču se nekih djelovanja i trpljenja, koja ne ostaju, nego prolaze. Dakle, čini se da povrat nije čin nekoga dijela pravednosti.

Prigovor 3. Nadalje, povrat je kao neka naknada onoga što je oduzeto. Ali čovjeku se može nešto oduzeti ne samo u razmjeni, nego i u raspodjeli, primjerice kada netko razdjeljujući daje nekome manje nego što bi trebao imati. Dakle, povrat nije više čin komutativne pravednosti nego distributivne.

Naprotiv, povrat se protivi oduzimanju. Ali oduzimanje tuđe stvari jest čin nepravednosti u pogledu razmjena. Dakle, njezin je povrat čin pravednosti koja upravlja u razmjenama.

Odgovaram: čini se da vraćanje (restituere) nije ništa drugo doli iznova nekoga postaviti u posjed ili vlasništvo njegove stvari. I tako se u povratu promatra jednakost pravednosti prema naknadi stvari za stvar, što pripada komutativnoj pravednosti. I stoga je povrat čin komutativne pravednosti, kada se naime stvar jednoga nalazi kod drugoga, bilo po njegovoj volji, kao u zajmu ili pohrani; bilo protiv njegove volje, kao u pljački ili krađi.

Odgovor na 1. prigovor: ono što se drugome ne duguje nije, strogo govoreći, njegovo, premda je nekada bilo njegovo. I stoga se više čini novim darovanjem nego povratom kada netko drugome daje ono što mu ne duguje. Ima ipak neku sličnost s povratom, jer je stvar materijalno ista. No nije ista prema formalnom razlogu na koji gleda pravednost, a to je biti nečije vlastito. Stoga se ne naziva strogo povratom.

Odgovor na 2. prigovor: naziv povrata, ukoliko uključuje ponavljanje, pretpostavlja istovjetnost stvari. I stoga, prema prvotnom nametanju imena, čini se da povrat ima mjesto ponajprije u vanjskim stvarima, koje ostajući iste i po supstanciji i po pravu vlasništva mogu od jednoga prijeći drugome. Ali kao što je od takvih stvari naziv razmjene prenesen na djelovanja ili trpljenja koja pripadaju štovanju ili nepravdi neke osobe, ili šteti ili koristi; tako se i naziv povrata izvodi na ovo što, premda stvarno ne ostaje, ipak ostaje u učinku: bilo tjelesnom, primjerice kada se udarcem ozlijedi tijelo; bilo onom koji je u mišljenju ljudi, kao kada zbog uvredljive riječi čovjek ostane ozloglašen, ili također umanjen u svojoj časti.

Odgovor na 3. prigovor: naknada koju čini razdjelitelj onome kome je dao manje nego što je trebao, biva prema usporedbi stvari sa stvari, tako da ako je imao toliko manje nego što je trebao, toliko mu se više dade. I stoga već pripada komutativnoj pravednosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.