II-II, q. 56, a. 2
O zapovijedima koje pripadaju suprotnim manama
Prigovor 1. Čini se da su u Starome zakonu neprikladno predložene zabranjujuće zapovijedi o manama suprotnima razboritosti. Naime, razboritosti se ne suprotstavljaju manje one mane koje imaju izravnu suprotnost s njom, kao nerazboritost i njezini dijelovi, nego one koje s njom imaju sličnost, kao lukavstvo i ono što k njemu pripada. No ove se mane zabranjuju u zakonu; veli se naime u Lev 19: „ne čini krivice bližnjemu svome“; i u Pnz 25: „nećeš imati u svojoj torbi različite utege, veći i manji“. Dakle, i o onim manama koje se izravno suprotstavljaju razboritosti trebalo je dati neke zabranjujuće zapovijedi.
Prigovor 2. Nadalje, u mnogim se drugim stvarima može učiniti smicalica osim u kupnji i prodaji. Neprikladno je dakle zakon zabranio smicalicu samo u kupnji i prodaji.
Prigovor 3. Nadalje, isti je razlog zapovijedanja čina kreposti i zabranjivanja čina suprotne mane. No čini razboritosti ne nalaze se zapovijeđeni u zakonu. Dakle, ni neke suprotne mane nisu se trebale u zakonu zabraniti.
Naprotiv, protivno je bjelodano po navedenim zapovijedima zakona.
Odgovaram: kako je gore rečeno, pravednost ponajviše gleda na pojam duga, koji se traži za zapovijed, jer pravednost postoji radi vraćanja duga drugome, kako će se dolje reći. Lukavstvo se pak s obzirom na izvršenje ponajviše čini u onome oko čega je pravednost, kako je rečeno. I zato je bilo prikladno da se zabranjujuće zapovijedi u zakonu dadu o izvršenju lukavstva ukoliko pripada nepravednosti, kao kad netko prijevarom ili smicalicom drugome nanosi krivicu ili potkrada njegova dobra.
Odgovor na 1. prigovor: one mane koje se izravno suprotstavljaju razboritosti očitom oprečnošću ne pripadaju tako nepravednosti kao izvršenje lukavstva. I zato se ne zabranjuju tako u zakonu kao smicalica i prijevara, koje pripadaju nepravednosti.
Odgovor na 2. prigovor: svaka smicalica ili prijevara počinjena u onome što pripada pravednosti može se shvatiti kao zabranjena u Lev 19, u zabrani krivice. No osobito se smicalica i prijevara običavaju vršiti u kupnji i prodaji, prema onome iz Sir 26: „neće se opravdati krčmar od grijeha usana“. Zbog toga se u zakonu daje posebno zabranjujuća zapovijed o smicalici počinjenoj oko kupnje i prodaje.
Odgovor na 3. prigovor: sve zapovijedi o činima pravednosti dane u zakonu pripadaju izvršenju razboritosti, kao što i zabranjujuće zapovijedi dane o krađi, krivici i prijevarnoj prodaji pripadaju izvršenju lukavstva.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.