II-II, q. 55, a. 8
O podrijetlu tih mana
Prigovor 1. Čini se da takve mane ne potječu iz pohlepe. Jer, kako je rečeno, po bludnosti ponajviše razum trpi nedostatak u svojoj ispravnosti. No te se mane suprotstavljaju ispravnom razumu, naime razboritosti. Dakle, takve mane ponajviše potječu iz bludnosti, osobito kad Filozof veli u VII. Ethic. da je Venera varava i da je njezin pojas šaren, te da onaj tko se ne uzdržava od požude djeluje iz zasjede.
Prigovor 2. Nadalje, navedene mane imaju neku sličnost s razboritošću, kako je rečeno. No čini se da s razboritošću, budući da je u razumu, veću bliskost imaju duhovnije mane, kao oholost i tašta slava. Dakle, čini se da takve mane više potječu iz oholosti nego iz pohlepe.
Prigovor 3. Nadalje, čovjek se služi zasjedama ne samo pri otimanju tuđih dobara, nego i pri smišljanju ubojstava drugih; od čega prvo pripada pohlepi, a drugo srdžbi. No služiti se zasjedama pripada lukavstvu, prijevari i smicalici. Dakle, navedene mane ne potječu samo iz pohlepe, nego i iz srdžbe.
Naprotiv, Grgur u XXXI. Moral. postavlja smicalicu kao kćer pohlepe.
Odgovaram: kako je rečeno, tjelesna razboritost i lukavstvo, s prijevarom i smicalicom, imaju neku sličnost s razboritošću u nekoj upotrebi razuma. Ponajviše se pak među ostalim moralnim krepostima upotreba ispravnoga razuma očituje u pravednosti, koja je u razumnom apetitu. I zato se nedolična upotreba razuma također ponajviše očituje u manama suprotstavljenima pravednosti. A njoj se ponajviše suprotstavlja pohlepa. I zato navedene mane ponajviše potječu iz pohlepe.
Odgovor na 1. prigovor: bludnost, zbog siline naslade i požude, posve pritišće razum da ne iziđe u čin. U navedenim pak manama postoji neka upotreba razuma, premda neuredna. Zato navedene mane ne potječu izravno iz bludnosti. A to što Filozof Veneru naziva varavom, to se veli po nekoj sličnosti, ukoliko naime iznenada obuzima čovjeka, kao što se i u prijevarama radi; ipak ne po lukavstvima, nego više po nasilju požude i naslade. Zato i dodaje da Venera krade razum vrlo mudroga.
Odgovor na 2. prigovor: djelovati iz zasjede čini se da pripada nekoj malodušnosti; velikodušan naime u svemu hoće biti očit, kako veli Filozof u IV. Ethic. I zato, budući da oholost ima ili glumi neku sličnost s velikodušnošću, otuda biva da ne potječu izravno iz oholosti takve mane koje se služe smicalicom i prijevarama. No to više pripada pohlepi, koja traži korist malo cijeneći izvrsnost.
Odgovor na 3. prigovor: srdžba ima nagao pokret, pa djeluje naglo i bez vijećanja; kojim se služe navedene mane, premda neuredno. A to što se neki služe zasjedama radi ubojstava drugih, ne potječe iz srdžbe, nego više iz mržnje, jer srdit teži za time da bude očit u nanošenju štete, kako veli Filozof u II. Rhet.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.