Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 50, a. 1

Treba li se zakonodavna postaviti kao vrsta razboritosti

Prigovor 1. Čini se da se kraljevska ne treba postaviti kao vrsta razboritosti. Kraljevska se naime usmjeruje na očuvanje pravednosti, kaže se naime u V. Ethic. da je vladar čuvar pravednoga. Dakle, kraljevska više pripada pravednosti nego razboritosti.

Prigovor 2. Nadalje, prema Filozofu, u III. Polit., kraljevstvo je jedan od šest poredaka. No nijedna se vrsta razboritosti ne uzima prema ostalih pet poredaka, a to su aristokracija, politeja (koja se drugim imenom naziva timokracija), tiranija, oligarhija, demokracija. Dakle, niti se prema kraljevstvu treba uzeti kraljevska.

Prigovor 3. Nadalje, donositi zakone ne pripada samo kraljevima, nego također i nekim drugim poglavarstvima, pa i narodu, kako je očito po Izidoru, u knjizi Etymologiae. No Filozof, u VI. Ethic., postavlja zakonodavnu kao dio razboritosti. Neprikladno se dakle umjesto nje postavlja kraljevska.

Naprotiv, Filozof kaže, u III. Polit., da je „razboritost vlastita krepost vladara“. Dakle, posebna razboritost treba biti kraljevska.

Odgovaram: kako je očito iz gore rečenoga, razboritosti pripada vladati i zapovijedati. I stoga gdje se nalazi posebna narav vladanja i zapovijedi u ljudskim činima, ondje se nalazi i posebna narav razboritosti. Bjelodano je pak da se u onome tko ne treba samo samim sobom upravljati, nego i savršenom zajednicom grada ili kraljevstva, nalazi posebna i savršena narav vladanja; utoliko je naime vladanje savršenije ukoliko je općenitije, na više se stvari proteže i dalji cilj doseže. I stoga kralju, kojemu pripada upravljati gradom ili kraljevstvom, razboritost pristoji prema posebnoj i najsavršenijoj svojoj naravi. I poradi toga se kraljevska postavlja kao vrsta razboritosti.

Odgovor na 1. prigovor: sve što pripada moralnim krepostima pripada razboritosti kao onoj koja usmjerava; odatle se i ispravan razum razboritosti stavlja u definiciju moralne kreposti, kako je gore rečeno. I stoga također izvršenje pravednosti, prema tome kako se usmjeruje prema općemu dobru, što pripada kraljevoj službi, treba usmjeravanje razboritosti. Odatle su te dvije kreposti ponajviše vlastite kralju, naime razboritost i pravednost, prema onome iz Jr 23: „kraljevat će kralj, i mudar će biti, i činit će sud i pravednost na zemlji“. Budući da ipak usmjeravati više pripada kralju, a izvršavati podložnicima, stoga se kraljevska više postavlja kao vrsta razboritosti, koja je usmjerujuća, nego pravednosti, koja je izvršna.

Odgovor na 2. prigovor: kraljevstvo je među ostalim porecima najbolja vladavina, kako se kaže u VIII. Ethic. I stoga se vrsta razboritosti radije trebala imenovati po kraljevstvu. Tako ipak da se pod kraljevskom obuhvate sve druge ispravne vladavine, no ne izopačene, koje se protive kreposti, odatle ne pripadaju razboritosti.

Odgovor na 3. prigovor: Filozof imenuje kraljevsku po glavnome kraljevu činu, a to je postavljati zakone. Što ako i pristoji drugima, ne pristoji im osim prema tome što sudjeluju u nečemu od kraljeve vladavine.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.