II-II, q. 46, a. 1
Protivi li se ludost mudrosti
Prigovor 1. Čini se da se ludost ne protivi mudrosti. Mudrosti se naime izravno čini da se protivi bezumnost (insipientia). Ali čini se da ludost nije isto što i bezumnost, jer se čini da je bezumnost samo oko božanskoga, kao i mudrost; dok se ludost odnosi i na božansko i na ljudsko. Dakle, mudrosti se ne protivi ludost.
Prigovor 2. Nadalje, jedno od oprečnoga nije put dolaženja do drugoga. Ali ludost je put dolaženja do mudrosti, jer se u 1 Kor 3 kaže: „Ako tko misli da je mudar među vama na ovome svijetu, neka postane lud da bude mudar“. Dakle, mudrosti se ne protivi ludost.
Prigovor 3. Nadalje, jedno od oprečnoga nije uzrok drugoga. Mudrost je pak uzrok ludosti, jer se u Jr 10 kaže: „Ludim postade svaki čovjek od svojega znanja“; mudrost je pak neko znanje. I u Iz 47 kaže se: „Mudrost tvoja i znanje tvoje, to te zavede“, a biti zaveden pripada ludosti. Dakle, mudrosti se ne protivi ludost.
Prigovor 4. Nadalje, Izidor kaže, u knjizi Etymol., da je „lud onaj koga sramota ne potiče na bol i tko se ne uzrujava nepravdom“. Ali to pripada duhovnoj mudrosti; kako Grgur kaže u X Moral. Dakle, mudrosti se ne protivi ludost.
Naprotiv, Grgur kaže, u II Moral., da se dar mudrosti daje protiv ludosti.
Odgovaram: čini se da je ime ludosti (stultitia) uzeto od obamrlosti (stupor), odakle Izidor kaže, u knjizi Etymol.: „Lud je onaj koji se zbog obamrlosti ne pokreće“. I razlikuje se ludost od blesavosti (fatuitas), kako se ondje kaže, jer ludost uključuje tupost srca i otupljenost osjetila; dok blesavost uključuje potpuno lišavanje duhovnoga osjetila. I stoga se prikladno ludost protivi mudrosti. „Mudar“ je naime, kako ondje Izidor kaže, „nazvan od okusa (sapor), jer kao što je okus prikladan za razlučivanje okusa hrane, tako je mudar za raspoznavanje stvari i uzroka“. Odatle je očito da se ludost protivi mudrosti kao opreka; blesavost pak kao čisto nijekanje. Jer blesavome nedostaje osjet za prosuđivanje; ludi ga pak ima, ali otupljen; a mudar istančan i pronicav.
Odgovor na 1. prigovor: kako Izidor ondje kaže, „bezuman je oprečan mudrome po tome što je bez okusa razlučivanja i osjeta“. Odatle se čini da je bezumnost isto što i ludost. Osobito se pak čini da je netko lud kada trpi manjak u izricanju suda koji se prosuđuje prema najvišem uzroku, jer ako zakaže u sudu oko nečega neznatnog, ne naziva se zbog toga netko ludim.
Odgovor na 2. prigovor: kao što postoji neka loša mudrost, kako je gore rečeno, koja se naziva mudrošću svijeta, jer uzima za najviši uzrok i konačni cilj neko zemaljsko dobro; tako također postoji neka dobra ludost, oprečna toj lošoj mudrosti, po kojoj netko prezire zemaljsko. I o toj ludosti govori apostol.
Odgovor na 3. prigovor: mudrost je svijeta ona koja zavodi i čini da se bude lud pred Bogom, kako je očito po apostolu, 1 Kor 3.
Odgovor na 4. prigovor: ne poticati se nepravdama katkad doista nastaje otuda što čovjeku ne prijaju zemaljske stvari, nego samo nebeske. Odatle to pripada ludosti svijeta, ali mudrosti Božjoj, kako Grgur ondje kaže. Katkad pak nastaje otuda što je čovjek naprosto u pogledu svega obamro, kako je očito kod umobolnika, koji ne razlučuju što je nepravda. I to pripada ludosti naprosto.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.