II-II, q. 45, a. 1
Treba li se mudrost ubrajati među darove Duha Svetoga
Prigovor 1. Čini se da mudrost ne treba ubrajati među darove Duha Svetoga. Naime, darovi su savršeniji od kreposti, kako je gore rečeno. No, krepost se odnosi samo na dobro, odakle i Augustin kaže, u knjizi De Lib. Arb., da se nitko slabo ne služi krepostima. Dakle, još se mnogo više darovi Duha Svetoga odnose samo na dobro. Ali mudrost se odnosi i na zlo, jer se u Jak 3 kaže da je neka mudrost zemaljska, sjetilna, đavolska. Dakle, mudrost se ne treba stavljati među darove Duha Svetoga.
Prigovor 2. Nadalje, kako Augustin kaže u XIV De Trin., „mudrost je spoznaja božanskih stvari“. Ali spoznaja božanskih stvari koju čovjek može imati po svojim naravnim silama pripada mudrosti koja je intelektualna krepost, dok nadnaravna spoznaja božanskoga pripada vjeri koja je teološka krepost, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, mudrost se prije treba nazvati krepošću nego darom.
Prigovor 3. Nadalje, u Job 28 kaže se: „Gle, strah Gospodnji, to je mudrost“, a prema tekstu Septuaginte, kojim se služi Augustin, stoji: gle, pobožnost, to je mudrost. No, i strah i pobožnost postavljaju se kao darovi Duha Svetoga. Dakle, mudrost se ne treba brojiti među darove Duha Svetoga kao dar različit od drugih.
Naprotiv, u Iz 11 kaže se: „Počivat će nad njim duh Gospodnji, duh mudrosti i razuma“, i tako dalje.
Odgovaram: prema Filozofu, na početku Metaphys., mudracu pripada razmatrati najviši uzrok, po kojemu se najsigurnije prosuđuje o drugome i prema kojemu treba sve urediti. Najviši uzrok pak može se uzeti dvostruko: ili naprosto, ili u nekom rodu. Onaj dakle koji spoznaje najviši uzrok u nekom rodu te po njemu može o svemu što pripada tom rodu prosuđivati i uređivati, naziva se mudrim u tom rodu, kao u medicini ili graditeljstvu, prema onome iz 1 Kor 3: „Kao mudar graditelj postavih temelj“. Onaj pak koji spoznaje najviši uzrok naprosto, a to je Bog, naziva se mudrim naprosto, ukoliko po božanskim pravilima može sve prosuđivati i uređivati. Takav pak sud čovjek postiže po Duhu Svetome, prema onome iz 1 Kor 2: „Duhovan čovjek prosuđuje sve“; jer, kako se ondje kaže, „Duh sve proniče, i dubine Božje“. Odatle je bjelodano da je mudrost dar Duha Svetoga.
Odgovor na 1. prigovor: dobro se kaže dvostruko. Na jedan način, ono što je uistinu dobro i naprosto savršeno. Na drugi način naziva se nešto dobrim, prema nekoj sličnosti, što je u zloći savršeno, kao što se kaže dobar razbojnik ili savršen razbojnik, kako je očito po Filozofu, u V. Metaphys. I kao što se u pogledu onoga što je uistinu dobro nalazi neki najviši uzrok, a to je vrhovno dobro, koje je konačni cilj, po čijoj se spoznaji čovjek naziva uistinu mudrim; tako se i u zlima nalazi nešto na što se drugo odnosi kao na konačni cilj, po čijoj se spoznaji čovjek naziva mudrim za činjenje zla; prema onome iz Jr 4: „Mudri su da čine zlo, a činiti dobro ne umiju“. Tko god se naime odvrati od dužnoga cilja, nužno je da sebi postavi neki nedužan cilj, jer svaki djelatnik djeluje radi cilja. Stoga, ako sebi postavi cilj u vanjskim zemaljskim dobrima, naziva se zemaljska mudrost; ako pak u tjelesnim dobrima, naziva se sjetilna mudrost; ako pak u nekoj uzvišenosti, naziva se đavolska mudrost, zbog oponašanja oholosti đavla, o kojemu se kaže u Job 41: „On je kralj nad svim sinovima oholosti“.
Odgovor na 2. prigovor: mudrost koja se postavlja kao dar razlikuje se od one koja se postavlja kao stečena intelektualna krepost. Jer ona se stječe ljudskim nastojanjem, a ova silazi odozgor, kako se kaže u Jak 3. Isto se tako razlikuje i od vjere. Naime, vjera pristaje uz božansku istinu po njoj samoj, ali sud koji je prema božanskoj istini pripada daru mudrosti. I stoga dar mudrosti pretpostavlja vjeru, jer svatko dobro sudi o onome što poznaje, kako se kaže u I. Ethic.
Odgovor na 3. prigovor: kao što pobožnost, koja pripada bogoštovlju, očituje vjeru, ukoliko po bogoštovlju ispovijedamo vjeru; tako i pobožnost očituje mudrost. I zbog toga se kaže da je pobožnost mudrost. I iz istoga razloga strah. Time se naime pokazuje da čovjek ima ispravan sud o božanskom, što se Boga boji i što ga štuje.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.