II-II, q. 41, a. 2
Je li kći srdžbe
Prigovor 1. Čini se da boj nije kći srdžbe. Naime, kaže se u Jak 4: „Odakle ratovi i borbe među vama? Zar ne odatle: od požuda vaših što vojuju u udovima vašim?“ No srdžba ne pripada požudnomu dijelu. Dakle, boj nije kći srdžbe, nego više požude.
Prigovor 2. Nadalje, u Izr 28 kaže se: „Tko se hvasta i širi, raspiruje svađe.“ No čini se da je boj isto što i svađa. Dakle, čini se da je boj kći oholosti ili isprazne slave, kojima pripada hvastati se i širiti se.
Prigovor 3. Nadalje, u Izr 18 kaže se: „Usne luđaka upliću se u svađe.“ No ludost se razlikuje od srdžbe: ne protivi se naime krotkosti, nego više mudrosti ili razboritosti. Dakle, boj nije kći srdžbe.
Prigovor 4. Nadalje, u Izr 10 kaže se: „Mržnja izaziva svađe.“ No mržnja proizlazi iz zavisti, kako Grgur kaže u 31. knjizi Moralia. Dakle, boj nije kći srdžbe, nego zavisti.
Prigovor 5. Nadalje, u Izr 17 kaže se: „Tko smišlja nesloge, sije svađe.“ No nesloga je kći isprazne slave, kako je gore rečeno. Dakle, i boj.
Naprotiv, Grgur kaže u 31. knjizi Moralia da iz srdžbe proizlazi boj. I u Izr 15 i 29 kaže se: „Gnjevljiv čovjek izaziva svađe.“
Odgovaram: kako je rečeno, boj unosi stanovito proturječje koje dopire sve do djela, dok jedan nastoji drugoga povrijediti. Na dva pak načina jedan namjerava drugoga povrijediti: na jedan način, takoreći namjeravajući apsolutno njegovo zlo. I takva povreda pripada mržnji, čija je namjera usmjerena na povredu neprijatelja ili javno ili potajno. Na drugi način tko namjerava drugoga povrijediti dok ovaj to zna i opire se, što se izriče imenom boja. I to vlastito pripada srdžbi, koja je težnja za osvetom: naime rasrđenomu nije dostatno da potajno naudi onome na koga se srdi, nego hoće da on to osjeti i da protiv svoje volje nešto pretrpi za osvetu onoga što je učinio, kako je bjelodano po onome što je gore rečeno o strasti srdžbe. I stoga boj vlastito proizlazi iz srdžbe.
Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, sve strasti srditoga dijela proizlaze iz strasti požudnoga dijela. I prema tome, ono što neposredno proizlazi iz srdžbe, proizlazi također i iz požude kao iz prvoga korijena.
Odgovor na 2. prigovor: hvastanje i širenje sebe, koje biva po oholosti ili ispraznoj slavi, ne izaziva izravno svađu ili boj, nego prigodično: ukoliko se naime odatle raspaljuje srdžba, dok tko smatra uvredom to što se drugi pred njim uzvisuje; i tako iz srdžbe slijede svađe i bojevi.
Odgovor na 3. prigovor: srdžba, kako je gore rečeno, priječi sud razuma; stoga ima sličnost s ludošću. I iz toga slijedi da imaju zajednički učinak: naime, iz nedostatka razuma događa se da tko neuredno nastoji drugoga povrijediti.
Odgovor na 4. prigovor: boj, premda katkada proizlazi iz mržnje, ipak nije vlastiti učinak mržnje. Zato što je mimo namjere onoga koji mrzi da svadljivo i javno neprijatelja povrijedi: katkada naime traži i potajno nauditi; no kada vidi da nadjačava, sa svadljivošću i bojem namjerava povredu. No svadljivo koga povrijediti vlastiti je učinak srdžbe, iz već navedenoga razloga.
Odgovor na 5. prigovor: iz bojeva slijede mržnja i nesloga u srcima onih koji se bore. I stoga onaj koji smišlja, to jest koji namjerava među nekima posijati nesloge, postiže to da se međusobno bore, kao što svaki grijeh može zapovijedati čin drugoga grijeha, usmjerujući ga prema svojoj svrsi. No iz toga ne slijedi da je boj kći isprazne slave vlastito i izravno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.