Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 39, a. 1

Je li raskol poseban grijeh

Prigovor 1. Čini se da raskol nije poseban grijeh. Raskol naime, kako papa Pelagije kaže, označuje raspuklinu. No svaki grijeh čini neku raspuklinu, prema onome iz Iz 59: „Grijesi vaši razdvojiše vas i Boga vašega.“ Dakle, raskol nije poseban grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, čini se da su raskolnici oni koji nisu poslušni Crkvi. No svakim grijehom čovjek postaje neposlušan zapovijedima Crkve, jer grijeh je, prema Ambroziju, neposluh nebeskim zapovijedima. Dakle, svaki je grijeh raskol.

Prigovor 3. Nadalje, i krivovjerje odvaja čovjeka od jedinstva vjere. Ako dakle ime raskola unosi razdijeljenost, čini se da se ne razlikuje od grijeha nevjere kao poseban grijeh.

Naprotiv, Augustin u spisu Contra Faustum razlikuje raskol i krivovjerje, govoreći da je „raskol to da onaj koji isto misli i istim obredom časti kao i ostali nalazi ugodu u samom razdoru zajednice; krivovjerje pak misli drukčije od onoga što vjeruje Katolička Crkva“. Dakle, raskol nije opći grijeh.

Odgovaram: kako Izidor kaže u knjizi Etymol., ime raskola nazvano je od raspukline duša. Raspuklina se pak protivi jedinstvu. Stoga se grijehom raskola naziva onaj koji se izravno i po sebi protivi jedinstvu: naime, kao što u prirodnim stvarima ono što je po akcidentu ne tvori vrstu, tako također ni u moralnim stvarima. U njima je ono što je namjeravano po sebi, a ono što slijedi mimo namjere jest takoreći po akcidentu. I stoga je grijeh raskola vlastito poseban grijeh iz toga što namjerava sebe odvojiti od jedinstva koje čini ljubav. Koja ne samo da sjedinjuje jednu osobu s drugom duhovnom svezom ljubavi, nego i cijelu Crkvu u jedinstvu duha. I stoga se vlastito raskolnicima nazivaju oni koji se svojom voljom i namjerom odvajaju od jedinstva Crkve, koje je glavno jedinstvo; naime, pojedinačno jedinstvo nekih međusobno uređuje se prema jedinstvu Crkve, kao što se sklop pojedinih udova u prirodnome tijelu uređuje prema jedinstvu cijeloga tijela. Jedinstvo se pak Crkve promatra u dvome: naime, u međusobnoj povezanosti udova Crkve, ili zajedništvu; i opet u poretku svih udova Crkve prema jednoj glavi, prema onome iz Kol 2: „Nadut putenim svojim umom, a ne držeći se Glave, iz koje sve tijelo, zglobovima i svezama opskrbljeno i povezano, raste Božjim rastom.“ Ta je pak glava sam Krist, čije namjesništvo u Crkvi vrši vrhovni svećenik. I stoga se raskolnicima nazivaju oni koji odbijaju biti podložni vrhovnomu svećeniku i koji odbijaju općiti s udovima Crkve koji su mu podložni.

Odgovor na 1. prigovor: odvajanje čovjeka od Boga po grijehu nije namjeravano od onoga koji griješi, nego se mimo njegove namjere događa iz neurednoga njegova okretanja k promjenjivu dobru. I stoga to nije raskol, govoreći po sebi.

Odgovor na 2. prigovor: ne poslušati zapovijedi s nekim buntovništvom tvori pojam raskola. Kažem pak s buntovništvom kada tko i tvrdoglavo prezire zapovijedi Crkve i odbija podvrgnuti se njezinu sudu. To pak ne čini svaki grješnik. Stoga nije svaki grijeh raskol.

Odgovor na 3. prigovor: krivovjerje i raskol razlikuju se prema onome čemu se oboje po sebi i izravno protivi. Naime, krivovjerje se po sebi protivi vjeri, dok se raskol po sebi protivi jedinstvu crkvene ljubavi. I stoga, kao što su vjera i ljubav različite kreposti, premda tko god nema vjere nema ni ljubavi; tako su također raskol i krivovjerje različite mane, premda je tko god je krivovjernik ujedno i raskolnik, ali ne obratno. I to je ono što Jeronim kaže u poslanici Galaćanima: „Između raskola i krivovjerja smatram da je ova razlika: što krivovjerje ima izopačeno učenje, a raskol odvaja od Crkve.“ Pa ipak, kao što je gubitak ljubavi put k gubitku vjere, prema onome iz 1 Tim 1: „od čega neki zastranivši“, naime od ljubavi i drugoga takvoga, „okrenuše se u praznorječje“; tako je također raskol put k krivovjerju. Stoga Jeronim ondje pododaje da se „raskol u početku u nekom dijelu može shvatiti različitim od krivovjerja; uostalom nema raskola koji sebi ne izmisli neko krivovjerje, kako bi se činilo da je s pravom odstupio od Crkve“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.