Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 38, a. 1

Je li prepirka smrtni grijeh

Prigovor 1. Čini se da prepirka nije smrtni grijeh. Naime, smrtni se grijeh ne nalazi u duhovnih muževa. A u njih se ipak nalazi prepirka, prema onome iz Lk 22: „Nastade prepirka među učenicima Isusovim tko bi od njih bio najveći.“ Dakle, prepirka nije smrtni grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, nikomu tko je dobro raspoložen ne smije se sviđati smrtni grijeh u bližnjemu. No apostol kaže u Fil 1: „Neki iz prepirke navješćuju Krista“; a potom pododaje: „i u tome se radujem, a i radovat ću se.“ Dakle, prepirka nije smrtni grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, događa se da se neki ili na sudu ili u raspravi prepiru ne iz kakve zlonamjernosti, nego radije težeći za dobrim, poput onih koji se raspravljajući prepiru protiv krivovjernika. Stoga na ono iz 1 Sam 14: „Dogodi se jednoga dana“ itd., Glosa kaže: „Katolici protiv krivovjernika pokreću prepirke gdje bivaju prvi pozvani na boj.“ Dakle, prepirka nije smrtni grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, čini se da se Job prepirao s Bogom, prema onome iz Job 39: „Zar onaj koji se prepire s Bogom tako lako miruje?“ Pa ipak Job nije smrtno sagriješio, jer Gospodin o njemu kaže: „Niste pravo govorili preda mnom kao sluga moj Job“, kako stoji na koncu Joba. Dakle, prepirka nije uvijek smrtni grijeh.

Naprotiv, protivi se zapovijedi apostola, koji kaže u 2 Tim 2: „Nemoj se riječima prepirati.“ I u Gal 5 prepirka se ubraja među djela tijela, „koja koji čine, kraljevstva Božjega ne baštine“, kako se ondje kaže. No sve što isključuje iz kraljevstva Božjega i što se protivi zapovijedi, jest smrtni grijeh. Dakle, prepirka je smrtni grijeh.

Odgovaram: prepirati se znači protiv nekoga težiti. Stoga, kao što nesloga unosi stanovitu protivnost u volji, tako prepirka unosi stanovitu protivnost u govoru. I poradi toga također, kada se čiji govor širi po suprotnostima, naziva se prepirka, koju Tulije postavlja kao jednu retoričku figuru, govoreći: „Prepirka je kada se iz suprotnih stvari gradi govor, na ovaj način: laskanju su počeci ugodni, a ono donosi najgorče ishode.“ Protivnost pak govora može se promatrati na dva načina: na jedan način, u pogledu namjere onoga koji se prepire; na drugi način, u pogledu načina. U namjeri valja doista razmotriti protivi li se tko istini, što je prijekorno, ili neistini, što je pohvalno. U načinu pak valja razmotriti odgovara li takav način protivljenja i osobama i stvarima, jer to je pohvalno (stoga i Tulije kaže u 3. knjizi Rhet. „da je prepirka oštar govor prilagođen potvrđivanju i pobijanju“), ili prelazi prikladnost osoba i stvari, i tako je prepirka prijekorna. Ako se dakle prepirka uzme ukoliko unosi pobijanje istine i neuredan način, tako je smrtni grijeh. I na taj način Ambrozije definira prepirku govoreći: „Prepirka je pobijanje istine s pouzdanjem u viku.“ Ako se pak prepirka naziva pobijanje neistine s dužnim načinom oštrine, tako je prepirka pohvalna. Ako se pak prepirka uzme ukoliko unosi pobijanje neistine s neurednim načinom, tako može biti laki grijeh, osim ako možda tolika neurednost nastane u prepiranju da iz toga nastane sablazan drugima. Stoga je i apostol, rekavši u 2 Tim 2: „Nemoj se riječima prepirati“, pododao: „jer to ničemu ne koristi, nego na propast onih koji slušaju.“

Odgovor na 1. prigovor: u Kristovih učenika nije bila prepirka s namjerom pobijanja istine, jer svatko je branio ono što mu se činilo istinitim. Bila je ipak u njihovu prepiranju neurednost, jer su se prepirali o onome o čemu se nije trebalo prepirati, naime o prvenstvu časti; još naime ne bijahu duhovni, kako Glosa ondje kaže. Stoga ih je Gospodin posljedično obuzdao.

Odgovor na 2. prigovor: oni koji su iz prepirke propovijedali Krista bili su prijekorni, jer premda nisu pobijali istinu vjere, nego su je propovijedali, ipak su pobijali istinu ukoliko su smatrali da time nanose nevolju apostolu koji propovijeda istinu vjere. Stoga se apostol nije radovao zbog njihove prepirke, nego zbog ploda koji je odatle proizlazio, naime što se Krist navješćivao, jer iz zala također povremeno nastaju dobra.

Odgovor na 3. prigovor: prema potpunome pojmu prepirke ukoliko je smrtni grijeh, onaj se na sudu prepire koji pobija istinu pravednosti, a u raspravi se prepire onaj koji namjerava pobijati istinu nauka. I prema tome katolici se ne prepiru protiv krivovjernika, nego ponajvećma obratno. Ako se pak prepirka na sudu ili u raspravi uzme prema nesavršenom pojmu, naime ukoliko unosi stanovitu oštrinu govora, tako nije uvijek smrtni grijeh.

Odgovor na 4. prigovor: prepirka se ondje uzima općenito za raspravljanje. Job je naime rekao u 13. poglavlju: „Govorit ću sa Svemogućim i žudim raspravljati s Bogom“, ne namjeravajući ipak niti istinu pobijati, nego je istražiti; niti pri tom istraživanju upotrijebiti ikakvu neurednost bilo duha bilo glasa.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.