Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 37, a. 2

Je li kći isprazne slave

Prigovor 1. Čini se da nesloga nije kći isprazne slave. Naime, srdžba je drukčija mana od isprazne slave. No čini se da je nesloga kći srdžbe, prema onome iz Izr 15: „Gnjevljiv čovjek izaziva svađe.“ Dakle, nije kći isprazne slave.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin kaže u tumačenju Ivana, izlažući ono što stoji u Iv 7: „Još ne bijaše dan Duh: pakost razdvaja, ljubav spaja.“ No nesloga nije ništa drugo doli stanovito razdvajanje volja. Dakle, nesloga proistječe iz pakosti, to jest zavisti, više negoli iz isprazne slave.

Prigovor 3. Nadalje, ono iz čega mnoga zla izrastaju čini se da je glavni grijeh. No nesloga je takva, jer na ono iz Mt 12: „Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno opustjet će“, Jeronim kaže: „Kao što po slozi male stvari rastu, tako se po neslozi i najveće rastaču.“ Dakle, samu neslogu valja postaviti kao glavni grijeh, više negoli kao kćer isprazne slave.

Naprotiv, stoji autoritet Grgura u 31. knjizi Moralia.

Odgovaram: nesloga unosi stanovitu raspršenost volja, ukoliko se naime volja jednoga zaustavlja na jednome, a volja drugoga na drugome. To pak da se čija volja zaustavlja na vlastitome, proizlazi iz toga što netko ono što je njegovo pretpostavlja onome što je tuđe. Kada to biva neuredno, pripada oholosti i ispraznoj slavi. I stoga se nesloga, po kojoj svatko slijedi ono što je njegovo i odstupa od onoga što je tuđe, postavlja kao kći isprazne slave.

Odgovor na 1. prigovor: boj nije isto što i nesloga. Naime, boj se sastoji u vanjskome činu; stoga ga prikladno uzrokuje srdžba, koja potiče duh na nanošenje štete bližnjemu. No nesloga se sastoji u razdvojenosti pokreta volje, koju stvara oholost ili isprazna slava, iz već navedenoga razloga.

Odgovor na 2. prigovor: u neslozi se kao ishodište doduše razmatra odstupanje od volje drugoga, i u tom se pogledu uzrokuje iz zavisti. No kao cilj kamo se teži razmatra se pristupanje onome što je čovjeku vlastito, i u tom se pogledu uzrokuje iz isprazne slave. A budući da je u svakome kretanju cilj kamo se teži pretežniji od ishodišta (svrha je naime pretežnija od početka), radije se nesloga postavlja kao kći isprazne slave negoli zavisti, premda može nastati iz obiju po različitim razlozima, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: stoga po slozi velike stvari rastu, a po neslozi se rastaču, jer krepost što je ujedinjenija, to je jača, a odvajanjem se umanjuje, kako se kaže u knjizi De causis. Stoga je bjelodano da to pripada vlastitom učinku nesloge, a to je dioba volja, a ne pripada podrijetlu različitih mana iz nesloge, po čemu bi imala pojam glavnoga grijeha.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.