II-II, q. 37, a. 1
Je li nesloga grijeh
Prigovor 1. Čini se da nesloga nije grijeh. Ne slagati se naime s nekim znači odstupiti od tuđe volje. No to se ne čini biti grijeh, jer volja bližnjega nije pravilo naše volje, nego samo božanska volja. Dakle, nesloga nije grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, tko god navodi nekoga na griješenje, i sam griješi. No unijeti među neke neslogu ne čini se biti grijeh, kaže se naime u Dj 23 da „znajući Pavao da je jedan dio saduceja, a drugi farizeja, povika u vijeću: braćo, ja sam farizej, sin farizeja; zbog nade i uskrsnuća mrtvih meni se sudi. I kad je to rekao, nastade razdor među farizejima i saducejima“. Dakle, nesloga nije grijeh.
Prigovor 3. Nadalje, grijeh, poglavito smrtni, ne nalazi se u svetim muževima. No u svetim se muževima nalazi nesloga, kaže se naime u Dj 15: „nastade razdor između Pavla i Barnabe, tako da se odvojiše jedan od drugoga“. Dakle, nesloga nije grijeh, a ponajviše smrtni.
Naprotiv, u Gal 5 razdori, to jest nesloge, stavljaju se među djela tijela, o kojima se dodaje: „koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti“. Ništa pak ne isključuje iz kraljevstva Božjega osim smrtnoga grijeha. Dakle, nesloga je smrtni grijeh.
Odgovaram: nesloga se protivi slozi. Sloga pak, kako je gore rečeno, uzrokuje se iz ljubavi, utoliko naime što ljubav ujedinjuje srca mnogih u jedno, a to je poglavito uistinu božansko dobro, a drugotno dobro bližnjega. Nesloga je dakle po tome razlogu grijeh, utoliko što se takvoj slozi protivi. No valja znati da se ta sloga po neslozi dokida dvostruko: na jedan uistinu način, po sebi; a na drugi način, po akcidentu. Po sebi se uistinu u ljudskim činima i gibanjima naziva ono što je prema namjeri. Odatle po sebi netko nije u slozi s bližnjim kada svjesno i s namjerom ne pristaje uz božansko dobro i uz bližnjega dobro, u čemu treba pristati. I to je smrtni grijeh po svojemu rodu, zbog protivnosti ljubavi, premda su prvi pokreti te nesloge, zbog nesavršenosti čina, laki grijesi. Po akcidentu se pak u ljudskim činima razmatra iz toga što je nešto mimo namjere. Odatle kada je namjera nekih usmjerena k nekomu dobru koje pripada Božjoj časti ili koristi bližnjega, ali jedan prosuđuje da je to dobro, a drugi ima protivno mišljenje, nesloga je tada po akcidentu protiv božanskoga dobra ili bližnjega. I takva nesloga nije grijeh, niti se protivi ljubavi, osim ako takva nesloga ne bude ili sa zabludom oko onoga što je od nužnosti spasenja, ili se tvrdokornost nedolično primijeni; budući da je također gore rečeno da je sloga koja je učinak ljubavi sjedinjenje volja, a ne sjedinjenje mišljenja. Iz čega je očito da je nesloga katkada iz grijeha jednoga samo, na primjer kad jedan hoće dobro, kojemu se drugi svjesno opire; katkada je pak s grijehom obojice, na primjer kad se obojica ne slažu s dobrom drugoga, i obojica ljube vlastito dobro.
Odgovor na 1. prigovor: volja jednoga čovjeka promatrana po sebi nije pravilo volje drugoga. No utoliko ukoliko volja bližnjega prianja uz Božju volju, postaje posljedično pravilo ravnano prema prvome pravilu. I stoga se ne slagati s takvom voljom jest grijeh, jer se time ne slaže s božanskim pravilom.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je čovjekova volja koja prianja uz Boga određeno ispravno pravilo, od kojega se ne slagati jest grijeh; tako je također i čovjekova volja protivna Bogu određeno izopačeno pravilo, od kojega se ne slagati jest dobro. Činiti dakle neslogu po kojoj se dokida dobra sloga koju ljubav čini, teški je grijeh; odatle se kaže u Izr 6: „šest je stvari koje mrzi Gospodin, a sedme se gnuša njegova duša“, i kao to sedmo postavlja onoga koji sije nesloge među braćom. No uzrokovati neslogu po kojoj se dokida zla sloga, naime u zloj volji, hvalevrijedno je. I na taj je način bilo hvalevrijedno što je Pavao unio razdor među one koji su bili složni u zlu; jer i Gospodin o sebi kaže, u Mt 10: „nisam došao donijeti mir, nego mač“.
Odgovor na 3. prigovor: nesloga koja je bila između Pavla i Barnabe bila je po akcidentu a ne po sebi; obojica su naime namjeravala dobro, ali se jednome činilo da je dobro ovo, drugomu ono. Što je pripadalo ljudskome nedostatku; nije naime takvo sporenje bilo u onome što je od nužnosti spasenja. Premda je to samo po božanskoj providnosti bilo uređeno, radi koristi koja je odatle slijedila.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.