II-II, q. 30, a. 4
Je li najveća od kreposti
Prigovor 1. Čini se da je milosrđe najveća od kreposti. Ponajviše se naime čini da kreposti pripada božansko štovanje. Ali milosrđe se pretpostavlja božanskomu štovanju, prema onome iz Hoš 6 i Mt 12: „Milosrđe hoću, a ne žrtvu“. Dakle, milosrđe je najveća krepost.
Prigovor 2. Nadalje, na ono iz 1 Tim 4: „Pobožnost je za sve korisna“, Ambrozijeva Glosa veli: „Sav je sažetak kršćanske stege u milosrđu i pobožnosti“. Ali kršćanska stega sadrži svaku krepost. Dakle, sažetak se sve kreposti sastoji u milosrđu.
Prigovor 3. Nadalje, krepost je ono što dobro čini onoga tko je ima. Dakle, utoliko je neka krepost bolja ukoliko čini čovjeka Bogu sličnijim, jer po tome je čovjek bolji što je Bogu sličniji. Ali to ponajviše čini milosrđe, jer se o Bogu veli u Ps da su „smilovanja njegova nad svim djelima njegovim“. Stoga i u Lk 6 Gospodin veli: „Budite milosrdni kao što je i Otac vaš milosrdan“. Milosrđe je dakle najveća od kreposti.
Naprotiv, apostol u Kol 3, nakon što je rekao: „Zaodjenite se dakle kao izabranici Božji u najdublje milosrđe“ itd., poslije dodaje: „Iznad svega imajte ljubav“. Dakle, milosrđe nije najveća od kreposti.
Odgovaram: neka krepost može biti najveća na dva načina: na jedan način, po sebi; na drugi način, po usporedbi s onim tko je ima. Po sebi doista milosrđe je najveće. Pripada naime milosrđu da se drugomu izlijeva; i, što je više, da nedostatke drugih ublažuje; a to ponajviše pripada onomu tko je viši. Stoga se i to da se smiluje postavlja kao vlastito Bogu, i u tome se ponajviše veli da se očituje njegova svemogućnost. Ali što se tiče onoga tko je ima, milosrđe nije najveće, osim ako onaj tko ga ima nije najveći, koji nikoga nema iznad sebe, nego sve ispod sebe. Onomu naime tko iznad sebe ima nekoga veće je i bolje sjediniti se s višim nego nadomjestiti nedostatak nižega. I zato što se tiče čovjeka, koji ima Boga višega od sebe, ljubav, po kojoj se sjedinjuje s Bogom, jača je nego milosrđe, po kojemu nadomješta nedostatke bližnjih. Ali među svim krepostima koje pripadaju bližnjemu najmoćnije je milosrđe, kao što je i čin višega, jer nadomjestiti nedostatak drugoga, ukoliko je takav, pripada višem i boljem.
Odgovor na 1. prigovor: Boga ne štujemo po vanjskim žrtvama ili prinosima radi njega, nego radi nas i radi bližnjih: ne treba naime naše žrtve, nego hoće da mu se prinose radi naše pobožnosti i koristi bližnjih. I zato je milosrđe, kojim se priteče u pomoć nedostacima drugih, njemu prihvatljivija žrtva, kao ona koja bliže donosi korist bližnjima, prema onome iz Heb na kraju: „Dobročinstva i zajedništva ne zaboravljajte, takvim se naime žrtvama ugađa Bogu“.
Odgovor na 2. prigovor: sažetak kršćanske religije sastoji se u milosrđu što se tiče vanjskih djela. Nutarnji ipak osjećaj ljubavi, kojim se sjedinjujemo s Bogom, preteže i nad ljubavlju i nad milosrđem prema bližnjima.
Odgovor na 3. prigovor: po ljubavi se suobličujemo Bogu kao oni koji su s njim po osjećaju sjedinjeni. I zato je jača od milosrđa, po kojemu se suobličujemo Bogu prema sličnosti djelovanja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.