Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 3, a. 2

Je li ispovijest nužna za spasenje

Prigovor 1. Čini se da ispovijest vjere nije nužna za spasenje. Čini se naime da za spasenje dostaje ono po čemu čovjek dostiže svrhu kreposti. Ali vlastita je svrha vjere sjedinjenje ljudskoga uma s božanskom istinom, što može postojati i bez vanjske ispovijesti. Dakle, ispovijest vjere nije nužna za spasenje.

Prigovor 2. Nadalje, po vanjskoj ispovijesti vjere čovjek svoju vjeru drugom čovjeku očituje. Ali to nije nužno osim onima koji imaju druge u vjeri poučavati. Dakle, čini se da manji nisu obvezani na ispovijest vjere.

Prigovor 3. Nadalje, ono što može dovesti do sablazni i smetnje drugih nije nužno za spasenje, veli naime Apostol u 1 Kor 10: „Budite bez prigovora i Židovima i poganima i Crkvi Božjoj“. Ali po ispovijesti vjere katkad se na uznemirenost nevjernici izazivaju. Dakle, ispovijest vjere nije nužna za spasenje.

Naprotiv, Apostol veli u Rim 10: „Srcem se vjeruje za pravednost, a ustima se ispovijeda za spasenje“.

Odgovaram: ono što je nužno za spasenje potpada pod zapovijedi božanskoga zakona. Ispovijest pak vjere, budući da je nešto potvrdno, ne može potpadati osim pod potvrdnu zapovijed. Stoga je onim načinom od onoga što je nužno za spasenje kojim načinom može potpadati pod potvrdnu zapovijed božanskoga zakona. Potvrdne pak zapovijedi, kako je gore rečeno, ne obvezuju za uvijek, premda uvijek obvezuju; obvezuju pak za mjesto i vrijeme i prema drugim dužnim okolnostima prema kojima je potrebno ljudski čin ograničiti da bi bio čin kreposti. Tako dakle ispovijedati vjeru nije uvijek niti na svakom mjestu od nužnosti spasenja, nego u neko mjesto i vrijeme, kada naime propustom ove ispovijesti biva oduzeta dužna čast Bogu ili također korist koju treba pružiti bližnjima; kao kad bi tko upitan o vjeri šutio, te bi se iz toga povjerovalo ili da nema vjeru ili da vjera nije istinita, ili bi se drugi po njegovoj šutnji odvratili od vjere. U takvim je naime slučajevima ispovijest vjere od nužnosti spasenja.

Odgovor na 1. prigovor: svrha se vjere, kao i drugih kreposti, mora usmjeriti na svrhu ljubavi, a to je ljubav prema Bogu i bližnjemu. I zato kad čast Božja ili korist bližnjega to zahtijeva, čovjek ne smije biti zadovoljan time da se po svojoj vjeri sam sjedinjuje s božanskom istinom; nego mora vjeru izvana ispovijedati.

Odgovor na 2. prigovor: u slučaju nužde, gdje je vjera u pogibelji, svatko je dužan svoju vjeru drugima obznaniti, bilo radi pouke drugih vjernika ili učvršćenja, bilo radi obuzdavanja nasrtaja nevjernikâ. Ali u druga vremena poučavati ljude o vjeri ne pripada svim vjernicima.

Odgovor na 3. prigovor: ako uznemirenost nevjernikâ nastaje iz očitoga ispovijedanja vjere bez ikakve koristi za vjeru ili vjernike, nije pohvalno u takvu slučaju javno ispovijedati vjeru, stoga Gospodin veli u Mt 7: „Ne dajte svetinje psima, niti bacajte bisere svoje pred svinje, da vas ne bi okrenuvši se rastrgale“. Ali ako se kakva korist za vjeru nada ili nužda postoji, prezrevši uznemirenost nevjernikâ, čovjek mora vjeru javno ispovijedati. Stoga se u Mt 15 veli da, kad su učenici rekli Gospodinu da su se farizeji, čuvši njegovu riječ, sablaznili, Gospodin odgovori: Pustite ih, naime neka se uznemiruju, „slijepci su i vođe slijepaca“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.