II-II, q. 28, a. 4
Je li krepost
Prigovor 1. Čini se da je radost krepost. Mana se naime suprotstavlja kreposti. Ali žalost se postavlja kao mana, kako je očito o duhovnoj tromosti i o zavisti. Dakle, i radost se mora postaviti kao krepost.
Prigovor 2. Nadalje, kao što su ljubav i nada neke strasti čiji je objekt dobro, tako je i radost. Ali ljubav i nada postavljaju se kao kreposti. Dakle, i radost se mora postaviti kao krepost.
Prigovor 3. Nadalje, zapovijedi zakona daju se o činima kreposti. Ali zapovijeda nam se da se o Bogu radujemo, prema onome iz Fil 4: „Radujte se u Gospodinu uvijek“. Dakle, radost je krepost.
Naprotiv, niti se ubraja među bogoslovne kreposti, niti među moralne kreposti, niti među umne kreposti, kako je očito iz gore rečenoga.
Odgovaram: krepost je, kako je gore navedeno, neki djelatni habitus; i zato prema vlastitom pojmu ima nagnuće na neki čin. Događa se pak da iz jednoga habitusa proizlazi više činova istoga smisla uređenih među sobom, od kojih jedan slijedi iz drugoga. I jer kasniji čini ne proizlaze iz habitusa kreposti osim po prijašnjem činu, otuda je to što se krepost ne definira niti naziva osim po prijašnjem činu, premda i drugi čini iz nje slijede. Bjelodano je pak iz onoga što je gore rečeno o strastima da je ljubav prvi osjećaj težajne moći, iz kojega slijedi i želja i radost. I zato je isti habitus kreposti onaj koji naginje na ljubljenje, i na željenje ljubljenoga dobra, i na radovanje o njemu. Ali jer je ljubljenje među tim činima ranije, otuda je to što se krepost ne naziva po radosti niti po želji, nego po ljubljenju, i naziva se ljubav. Tako dakle radost nije neka krepost različita od ljubavi, nego je neki čin ili učinak ljubavi. I zbog toga se ubraja među plodove, kako je očito u Gal 5.
Odgovor na 1. prigovor: žalost koja je mana uzrokuje se iz neurednoga sebeljublja, što nije neka posebna mana, nego neki opći korijen mana, kako je gore rečeno. I zato je trebalo neke pojedinačne žalosti postaviti kao posebne mane, jer se ne izvode iz neke posebne mane, nego iz opće. No ljubav prema Bogu postavlja se kao posebna krepost, a to je ljubav, na koju se svodi radost, kako je rečeno, kao njezin vlastiti čin.
Odgovor na 2. prigovor: nada slijedi iz ljubavi kao i radost, ali nada dodaje sa strane objekta neki poseban vid, naime teško dostupno i moguće postići; i zato se postavlja kao posebna krepost. No radost sa strane objekta ne dodaje nikakav poseban vid iznad ljubavi koji bi mogao uzrokovati posebnu krepost.
Odgovor na 3. prigovor: utoliko se daje zakonska zapovijed o radosti ukoliko je ona čin ljubavi; premda nije njezin prvi čin.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.