II-II, q. 25, a. 6
Treba li iz ljubavi ljubiti grješnike
Prigovor 1. Čini se da grješnike ne treba ljubiti iz ljubavi. Jer veli se u Ps: „Zlotvore mrzim“. Ali David je imao ljubav. Dakle, grješnike iz ljubavi prije treba mrziti nego ljubiti.
Prigovor 2. Nadalje, dokaz ljubavi pružanje je djela, kako veli Grgur u homiliji za Duhove. Ali pravednici grješnicima ne pružaju djela ljubavi, nego prije djela koja izgledaju kao djela mržnje, prema onome iz Ps: „U jutro sam ubijao sve grješnike zemlje“. I Gospodin je zapovjedio u Izl 22: „Vračarima ne dopuštaj da žive“. Dakle, grješnike ne treba ljubiti iz ljubavi.
Prigovor 3. Nadalje, prijateljstvu pripada da prijateljima želimo i prosimo dobra. Ali sveti iz ljubavi žele grješnicima zla, prema onome iz Ps: „Neka se grješnici obrate u pakao“. Dakle, grješnike ne treba ljubiti iz ljubavi.
Prigovor 4. Nadalje, prijateljima je svojstveno radovati se istome i htjeti isto. Ali ljubav ne čini da se hoće ono što grješnici hoće, niti čini da se raduje onome čemu se grješnici raduju, nego radije čini suprotno. Dakle, grješnike ne treba ljubiti iz ljubavi.
Prigovor 5. Nadalje, „prijateljima je svojstveno živjeti zajedno“, kako se veli u VIII. knjizi Ethicae. Ali s grješnicima ne treba živjeti zajedno, prema onome iz 2 Kor 6: „Iziđite iz njihove sredine“. Dakle, grješnike ne treba ljubiti iz ljubavi.
Naprotiv, Augustin veli u I. knjizi De doctrina christiana da kada se kaže: „ljubi bližnjega svoga“, „bjelodano je da svakoga čovjeka treba smatrati bližnjim“. Ali grješnici ne prestaju biti ljudi, jer grijeh ne dokida narav. Dakle, grješnike treba ljubiti iz ljubavi.
Odgovaram: u grješnicima se može promatrati dvoje: naime narav i krivnja. S obzirom na narav, koju imaju od Boga, sposobni su za blaženstvo, na čijem se zajedništvu temelji ljubav, kako je gore rečeno. I zato ih s obzirom na njihovu narav treba ljubiti iz ljubavi. Ali njihova se krivnja protivi Bogu i zapreka je blaženstvu. Stoga s obzirom na krivnju, kojom se protive Bogu, treba mrziti sve grješnike, čak i oca i majku i rođake, kako stoji u Lk 14. Moramo naime u grješnicima mrziti to što su grješnici, a ljubiti to što su ljudi sposobni za blaženstvo. I to znači uistinu ih ljubiti iz ljubavi radi Boga.
Odgovor na 1. prigovor: prorok je mrzio zlotvore ukoliko su zli, mrzeći njihovu zloću, koja je njihovo zlo. I to je savršena mržnja, o kojoj on sam veli: „Savršenom mržnjom mrzio sam ih“. Istoga je pak smisla mrziti nečije zlo i ljubiti njegovo dobro. Stoga i ta savršena mržnja pripada ljubavi.
Odgovor na 2. prigovor: prijateljima koji griješe, kako veli Filozof u IX. knjizi Ethicae, ne treba uskraćivati dobročinstva prijateljstva dokle god postoji nada u njihovo ozdravljenje, nego im treba više pomagati za povratak kreposti nego za povratak novca ako su ga izgubili, koliko je krepost srodnija prijateljstvu nego novac. Ali kada upadnu u najveću zloću i postanu neizlječivi, tada im ne treba pružati prisnost prijateljstva. I zato se takvim grješnicima, od kojih se više pretpostavlja šteta za druge nego njihovo popravljanje, po božanskom i ljudskom zakonu zapovijeda pogubljenje. Pa ipak to sudac čini ne iz mržnje prema njima, nego iz ljubavi prema bližnjemu kojom se opće dobro pretpostavlja životu pojedine osobe. Pa ipak smrt koju je sudac nanio koristi grješniku: bilo ako se obrati, za okajanje krivnje; bilo ako se ne obrati, za prestanak krivnje, jer mu se time oduzima moć daljnjega griješenja.
Odgovor na 3. prigovor: takva zazivanja zla koja se nalaze u Svetom pismu mogu se razumjeti na tri načina. Na jedan način, na način naviještanja, a ne na način želje, tako da smisao bude: „Neka se grješnici obrate u pakao“, to jest obratit će se. Na drugi način, na način želje, ali tako da se želja onoga koji želi ne odnosi na muku ljudi, nego na pravednost onoga koji kažnjava, prema onome: „Radovat će se pravednik kada vidi osvetu“. Jer ni sam Bog koji kažnjava ne raduje se propasti bezbožnika, kako se veli u Mudr 1, nego svojoj pravednosti, jer je Gospodin pravedan i pravednost ljubi. Treće, tako da se želja odnosi na uklanjanje krivnje, a ne na samu kaznu, tako naime da se grijesi unište, a ljudi ostanu.
Odgovor na 4. prigovor: iz ljubavi ljubimo grješnike ne doduše tako da hoćemo ono što oni hoće, ili da se radujemo onome čemu se oni raduju, nego da učinimo da oni hoće ono što mi hoćemo i da se raduju onome čemu se mi radujemo. Stoga se veli u Jr 15: „Oni će se obratiti k tebi, a ti se nećeš obratiti k njima“.
Odgovor na 5. prigovor: živjeti zajedno s grješnicima slabi doista trebaju izbjegavati, zbog opasnosti koja im prijeti da ih oni ne zavedu. Savršenima pak, od čije se pokvarenosti ne strahuje, pohvalno je što se druže s grješnicima kako bi ih obratili. Tako je naime Gospodin s grješnicima jeo i pio, kako stoji u Mt 9. Ipak zajednički život s grješnicima glede sudioništva u grijehu svi moraju izbjegavati. I tako se veli u 2 Kor 6: „Iziđite iz njihove sredine i ne dotičite nečisto“, naime po pristanku na grijeh.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.