Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 25, a. 1

Treba li iz ljubavi ljubiti samo Boga, ili također bližnjega

Prigovor 1. Čini se da ljubav staje u Bogu i da se ne proteže na bližnjega. Kao što naime Bogu dugujemo ljubav, tako i strah, prema onome iz Pnz 10: „A sada, Izraele, što traži Gospodin, Bog tvoj, osim da se bojiš i ljubiš ga?“ No jedan je strah kojim se boji čovjeka, koji se naziva ljudski strah; a drugi je strah kojim se boji Boga, koji je ili ropski ili sinovski, kako je očito iz gore rečenoga. Dakle, jedna je i ljubav karitasa kojom se ljubi Bog, a druga je ljubav kojom se ljubi bližnji.

Prigovor 2. Nadalje, Filozof veli u VIII. knjizi Ethicae da je „biti ljubljen isto što i biti čašćen“. Ali jedno je čast koja se duguje Bogu, a to je čast bogoštovlja [latria]; a drugo je čast koja se duguje stvorenju, a to je čast štovanja [dulia]. Dakle, druga je i ljubav kojom se ljubi Bog, a druga kojom se ljubi bližnji.

Prigovor 3. Nadalje, nada rađa ljubav, kako se nalazi u Glosi na Mt 1. Ali nada se tako ima o Bogu da se prekoravaju oni koji se nadaju u čovjeka, prema onome iz Jr 17: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka“. Dakle, ljubav se tako duguje Bogu da se ne proteže na bližnjega.

Naprotiv, veli se u 1 Iv 4: „Ovu zapovijed imamo od Boga: tko ljubi Boga, neka ljubi i brata svoga“.

Odgovaram: treba reći da se, kako je gore rečeno, habitusi ne razlikuju osim iz toga što mijenja vrstu čina, jer svi čini jedne vrste pripadaju istom habitusu. Budući pak da se vrsta čina uzima iz objekta prema njegovu formalnom pojmu, nužno je da iste vrste bude čin koji se usmjeruje u pojam objekta i onaj koji se usmjeruje u objekt pod takvim pojmom, kao što je iste vrste gledanje kojim se vidi svjetlost i kojim se vidi boja prema pojmu svjetlosti. Pojam pak ljubljenja bližnjega jest Bog, jer to u bližnjemu moramo ljubiti: da bude u Bogu. Stoga je očito da je iste vrste čin kojim se ljubi Bog i kojim se ljubi bližnji. I zbog toga se habitus ljubavi ne proteže samo na ljubljenje Boga, nego također na ljubljenje bližnjega.

Odgovor na 1. prigovor: bližnjega se može bojati na dva načina, kao i ljubiti. Na jedan način, zbog onoga što je njemu vlastito, recimo kada se netko boji tiranina zbog njegove okrutnosti, ili kada ga ljubi zbog požude da od njega nešto stekne. I takav se ljudski strah razlikuje od straha Božjega, a slično i ljubav. Na drugi se način čovjek boji i ljubi zbog onoga što je Božje u njemu, kao kada se svjetovne vlasti boji zbog božanske službe koju ima za kažnjavanje zlotvora, a ljubi se zbog pravednosti. I takav se strah od čovjeka ne razlikuje od straha Božjega, kao niti ljubav.

Odgovor na 2. prigovor: ljubav gleda na dobro općenito, dok čast gleda na vlastito dobro počašćenoga, jer se nekome iskazuje kao svjedočanstvo vlastite kreposti. I zato se ljubav ne razlikuje po vrsti zbog različite veličine dobrote različitih bića, dokle god se odnose na jedno zajedničko dobro, dok se čast razlikuje prema vlastitim dobrima pojedinaca. Stoga istom ljubavlju karitasa ljubimo sve bližnje, ukoliko se odnose na jedno zajedničko dobro, koje je Bog, ali različite časti iskazujemo različitima, prema vlastitoj kreposti pojedinaca. I slično Bogu iskazujemo jedincatu čast klanjanja [latrije] zbog njegove jedincate uzvišenosti.

Odgovor na 3. prigovor: kude se oni koji se nadaju u čovjeka kao u glavnoga začetnika spasenja, no ne oni koji se nadaju u čovjeka kao u poslužnoga pomoćnika pod Bogom. I slično bi bilo prijekorno kada bi tko ljubio bližnjega kao konačnu svrhu, ali ne ako tko bližnjega ljubi radi Boga, što pripada ljubavi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.