II-II, q. 22, a. 1
O zapovijedima koje pripadaju nadi
Prigovor 1. Čini se da ne treba dati nijednu zapovijed koja pripada kreposti nade. Jer ono što se može dostatno učiniti po jednome, ne treba radi toga uvoditi nešto drugo. No na nadanje u dobro čovjek se dostatno potiče iz samoga naravnoga nagnuća. Dakle, ne treba da se čovjek na to potiče zapoviješću zakona.
Prigovor 2. Nadalje, budući da se zapovijedi daju o činima kreposti, glavne se zapovijedi trebaju dati o činima glavnih kreposti. Ali među svim krepostima glavnije su tri bogoslovne kreposti, naime nada, vjera i ljubav. Budući da su dakle glavne zapovijedi zakona zapovijedi Dekaloga, na koje se sve druge svode, kako je gore navedeno; čini se da bi se, kada bi se o nadi dala neka zapovijed, ona trebala nalaziti među zapovijedima Dekaloga. Ali se ne nalazi. Dakle, čini se da se u zakonu ne treba dati nikakva zapovijed o činu nade.
Prigovor 3. Nadalje, isti je smisao zapovjediti čin kreposti i zabraniti čin suprotstavljene mane. Ali ne nalazi se nijedna dana zapovijed kojom bi se zabranjivao očaj, koji je suprotstavljen nadi. Dakle, čini se da ne dolikuje dati nikakvu zapovijed o nadi.
Naprotiv, Augustin veli o onome iz Iv 15: „Ovo je moja zapovijed: da ljubite jedni druge“: „koliko nam je samo zapovijedi dano o vjeri, koliko o nadi“. Dakle, dolikuje da se o nadi dadu neke zapovijedi.
Odgovaram: među zapovijedima koje se nalaze u Svetom pismu neke pripadaju biti zakona, a neke su uvodne u zakon. Uvodne su u zakon naime one bez kojih zakon ne može imati mjesta. A takve su zapovijedi o činu vjere i o činu nade, jer se činom vjere čovjekov um privlači da prizna zakonodavca takvim kojemu se treba pokoriti; a nadom u nagradu čovjek se privodi obdržavanju zapovijedi. Zapovijedi pak koje pripadaju biti zakona jesu one koje se nameću čovjeku koji je već podložan i spreman na poslušnost, a pripadaju ispravnosti života. I zato se takve zapovijedi odmah u samom donošenju zakona predlažu na način zapovijedi. Zapovijedi pak nade i vjere nisu se trebale predložiti na način zapovijedi, jer da čovjek već ne vjeruje i ne nada se, uzalud bi mu se predlagao zakon. No kao što se zapovijed vjere trebala predložiti na način navještaja ili podsjećanja, kako je gore rečeno; tako se i zapovijed nade u prvom donošenju zakona trebala predložiti na način obećanja: naime onaj koji poslušnima obećava nagrade, samim time potiče na nadu. Stoga sva obećanja koja se nalaze u zakonu pobuđuju nadu. No budući da, nakon što je zakon već postavljen, pripada mudrim ljudima da ne samo privode ljude k obdržavanju zapovijedi, nego još mnogo više k očuvanju temelja zakona; stoga se nakon prvoga donošenja zakona u Svetom pismu na višestruk način ljudi privode k nadanju, također na način opomene ili zapovijedi, a ne samo na način obećanja, kao u zakonu; što je očito u Ps: „Uzdajte se u njega, svi zborovi naroda“, i na mnogim drugim mjestima Pisma.
Odgovor na 1. prigovor: narav dostatno naginje nadanju u dobro razmjerno ljudskoj naravi. No na nadanje u nadnaravno dobro trebalo je čovjeka privesti autoritetom božanskoga zakona, dijelom naime obećanjima, a dijelom opomenama ili zapovijedima. Pa ipak, i za ono na što naginje naravni razum, kao što su čini kreposnih moralnih djela, bilo je nužno dati zapovijedi božanskoga zakona radi veće čvrstoće; a ponajprije zato što je naravni čovjekov razum bio pomračen požudama grijeha.
Odgovor na 2. prigovor: zapovijedi Dekaloga pripadaju prvom donošenju zakona. I zato među zapovijedima Dekaloga nije trebalo dati neku zapovijed o nadi, nego je bilo dostatno po nekim postavljenim obećanjima privesti k nadi, kako je očito u prvoj i četvrtoj zapovijedi.
Odgovor na 3. prigovor: u onome na čije je obdržavanje čovjek obvezan iz razloga dužnosti, dostatno je dati potvrdnu zapovijed o onome što treba činiti, u čemu se podrazumijevaju zabrane onoga što treba izbjegavati. Kao što se daje zapovijed o poštovanju roditelja, a ne zabranjuje se da se roditelji beščaste, osim time što se onima koji beščaste pridodaje kazna u zakonu. I budući da je dužnost za ljudsko spasenje da se čovjek nada u Boga, trebalo je na to privoditi čovjeka na neki od rečenih načina kao potvrdno, u čemu bi se podrazumijevala zabrana suprotnoga.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.