II-II, q. 2, a. 1
Što je vjerovati, što je unutarnji čin vjere
Prigovor 1. Čini se da vjerovati nije s pristankom misliti. Mišljenje naime unosi neko istraživanje, veli se naime misliti (cogitare) kao u isto vrijeme poticati (coagitare). Ali Damaščanin veli u IV. knjizi da je „vjera neistraženi pristanak“. Dakle, misliti ne pripada činu vjere.
Prigovor 2. Nadalje, vjera se postavlja u razum, kako će se niže reći. Ali misliti je čin misleće moći, koja pripada osjetilnom dijelu, kako je u prvom dijelu rečeno. Dakle, mišljenje ne pripada vjeri.
Prigovor 3. Nadalje, vjerovati je čin razuma, jer njegov je objekt istinito. Ali pristajati se ne čini da je čin razuma, nego volje, kao i suglasiti se, kako je gore rečeno. Dakle, vjerovati nije s pristankom misliti.
Naprotiv, Augustin tako definira vjerovati u knjizi De praed. sanct.
Odgovaram: misliti se može uzeti na tri načina. Na jedan način, općenito za svako zbiljsko razmatranje razuma, kako Augustin veli u XIV De Trin.: „Ovim sada nazivam razumijevanje kojim razumijemo misleći“. Na drugi način veli se misliti strože razmatranje razuma koje je s nekim istraživanjem, prije negoli se prispije k savršenstvu razuma po sigurnosti gledanja. I prema tome Augustin u XV De Trin. veli da se „Sin Božji ne naziva mišlju, nego Riječju Božjom. Naša naime misao dospijevajući do onoga što znamo i odatle oblikovana naša je istinita riječ. I zato Riječ Božju treba shvatiti bez mišljenja, koja nema ništa oblikovljivo, što bi moglo biti neoblikovano“. I prema tome mišljenje se strogo naziva pokret duše koja promišlja i još nije usavršena punim gledanjem istine. Ali jer takav pokret može biti ili duše koja promišlja oko općih pojmova, što pripada umskom dijelu; ili oko pojedinačnih pojmova, što pripada osjetilnom dijelu, zato se misliti na drugi način uzima za čin razuma koji promišlja; a na treći način za čin misleće moći. Ako se dakle misliti uzme općenito, prema prvom načinu, tako ovo što se veli s pristankom misliti ne izriče sav pojam onoga što je vjerovati, jer na taj način također onaj tko razmatra ono što zna ili razumije, s pristankom misli. Ako se pak uzme misliti na drugi način, tako se u tome razumijeva sav pojam ovoga čina koji je vjerovati. Od činâ naime koji pripadaju razumu neki imaju čvrst pristanak bez takva razmišljanja, kao kad netko razmatra ono što zna ili razumije, takvo je naime razmatranje već uobličeno. Neki pak čini razuma imaju doduše neuobličeno mišljenje bez čvrsta pristanka, bilo da ni na koju stranu ne naginju, kao što se događa onomu koji sumnja; bilo da na jednu stranu više naginju ali se drže po nekom lakom znaku, kao što se događa onomu koji sumnjiči; bilo da uz jednu stranu prianjaju, ipak sa strahom od druge, što se događa onomu koji mnije. Ali ovaj čin koji je vjerovati ima čvrsto prianjanje uz jednu stranu, u čemu se onaj koji vjeruje slaže s onim koji zna i razumije, a ipak njegova spoznaja nije savršena po očitom gledanju, u čemu se slaže s onim koji sumnja, sumnjiči i mnije. I tako je vlastito onomu koji vjeruje da s pristankom misli, i po tome se razlikuje ovaj čin koji je vjerovati od svih činâ razuma koji su oko istinitoga ili lažnoga.
Odgovor na 1. prigovor: vjera nema istraživanje naravnoga razuma koji dokazuje ono što se vjeruje. Ima ipak neko istraživanje onoga po čemu se čovjek navodi na vjerovanje, kao zato što je rečeno od Boga i čudesima potvrđeno.
Odgovor na 2. prigovor: misliti se ne uzima ovdje ukoliko je čin misleće moći, nego ukoliko pripada razumu, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: razum onoga koji vjeruje određuje se za jedno ne po razumu, nego po volji. I zato se pristanak ovdje uzima za čin razuma prema tome što se od volje određuje za jedno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.