II-II, q. 189, a. 10
Zahtijeva li se veliko vijećanje s rođacima i prijateljima za ulazak u redovništvo
Prigovor 1. Čini se da nije pohvalno da netko ulazi u redovništvo bez savjeta mnogih i bez prethodnoga dugotrajnog promišljanja. Naime, kaže se u 1 Iv 4: „Ne vjerujte svakom duhu, nego ispitujte duhove jesu li od Boga“. No, katkad naum o ulasku u redovništvo nije od Boga, budući da se često raskida izlaskom iz redovništva, a u Dj 5 kaže se: „Ako je od Boga ovaj naum ili ovo djelo, nećete ga moći uništiti“. Dakle, čini se da bi neki trebali ući u redovništvo tek nakon prethodnoga velikog ispitivanja.
Prigovor 2. Nadalje, u Izr 25 kaže se: „Raspravi stvar svoju s prijateljem svojim“. No, čini se da je čovjekova stvar ponajviše ona koja se odnosi na promjenu staleža. Dakle, čini se da nitko ne bi trebao ući u redovništvo ako prije ne raspravi sa svojim prijateljima.
Prigovor 3. Nadalje, Gospodin u Lk 14 navodi usporedbu o čovjeku koji želi sagraditi kulu, koji najprije sjedne i proračuna troškove koji su mu potrebni, ima li za dovršetak, da mu se ne bi rugali jer je ovaj čovjek počeo graditi, a nije mogao dovršiti. Trošak pak za gradnju kule, kako Augustin kaže u pismu Letu, „nije ništa drugo nego da se svatko odrekne svega što je njegovo“. Događa se pak katkad da mnogi to ne mogu, kao i nositi druge redovničke propise, u čijem se liku u 1 Sam 17 kaže da „David nije mogao hodati u Saulovu oklopu jer nije bio navikao“. Dakle, čini se da nitko ne bi trebao ući u redovništvo ako prije toga ne provede dugotrajno promišljanje i ne zatraži savjet mnogih.
Naprotiv, u Mt 4 kaže se da su na Gospodnji poziv Petar i Andrija odmah, ostavivši mreže, pošli za njim. Gdje Krizostom kaže, tumačeći Mateja: „takvu poslušnost Krist traži od nas da ne oklijevamo ni trena“.
Odgovaram: treba reći da su dugotrajno promišljanje i savjeti mnogih potrebni u velikim i dvojbenim stvarima, kako kaže Filozof u III. Ethic., dok u onima koje su sigurne i određene savjet nije potreban. S obzirom pak na ulazak u redovništvo mogu se razmotriti tri stvari. Prvo, dakako, sam ulazak u redovništvo po sebi. I tako je sigurno da je ulazak u redovništvo veće dobro, a tko u to sumnja, koliko je do njega, umanjuje vrijednost Krista koji je dao taj savjet. Stoga Augustin kaže u knjizi De verbis Domini: „zove te Istok, to jest Krist, a ti gledaš na Zapad, to jest na smrtna čovjeka koji može griješiti“. Na drugi način može se razmotriti ulazak u redovništvo u usporedbi sa snagama onoga tko namjerava ući u redovništvo. I tako također nema mjesta sumnji o ulasku u redovništvo, jer oni koji ulaze u redovništvo ne uzdaju se u to da mogu opstati vlastitom snagom, nego pomoću božanske snage, prema onome iz Iz 40: „Oni koji se uzdaju u Gospodina, obnovit će snagu, raširit će krila kao orlovi, trčat će i neće se umoriti, hodat će i neće sustati“. Ako pak postoji neka posebna zapreka, primjerice tjelesna nemoć ili teret dugova, ili nešto slično, u tome je potrebno promišljanje i savjet s onima za koje se nada da će koristiti, a ne priječiti. Stoga se kaže u Sir 37: „S čovjekom bezbožnim raspravljaj o svetosti, i s nepravednim o pravednosti“, kao da kaže: nemoj, odakle slijedi: „ne obaziri se na njih u svakom savjetu, nego budi postojan sa svetim čovjekom“. No, u tome ne treba provoditi dugotrajno promišljanje. Stoga Jeronim kaže u pismu Paulinu: „žuri se, molim te, i lađici koja se ljulja na pučini radije prereži uže nego da ga odvezuješ“. Treće pak, može se razmotriti način ulaska u redovništvo i u koje bi redovništvo tko trebao ući. I o takvim se stvarima također može savjetovati s onima koji neće priječiti.
Odgovor na 1. prigovor: ono što se kaže: „ispitujte duhove jesu li od Boga“, ima mjesto u onim stvarima u kojima je dvojbeno je li to Duh Božji. Kao što može biti dvojbeno onima koji su već u redovništvu vodi li se onaj tko se nudi redovništvu Božjim Duhom ili pristupa hinjeno, te stoga moraju ispitati onoga koji dolazi pokreće li ga Božji Duh. No, onome tko pristupa redovništvu ne može biti dvojbeno je li naum o ulasku u redovništvo u njegovu srcu potekao od Duha Božjega, kojemu je svojstveno voditi čovjeka na pravu stazu. Niti se time što se neki vraćaju natrag pokazuje da to nije od Boga. Naime, nije sve što je od Boga neraspadljivo, inače raspadljiva stvorenja ne bi bila od Boga, kako govore manihejci, niti bi neki koji imaju milost od Boga mogli nju izgubiti, što je također heretički. No, Božji je naum nerazoriv, kojim čini i raspadljive i promjenjive stvari, prema onome iz Iz 46: „Naum će moj opstati i izvršit će se svaka volja moja“. I stoga naum o ulasku u redovništvo ne treba ispitivanje je li od Boga, jer ono što je sigurno ne treba raspravu, kako kaže Glosa o onome iz zadnjeg poglavlja 1 Sol: „Sve ispitujte“.
Odgovor na 2. prigovor: kako tijelo žudi protiv duha, kako se kaže u Gal 5, tako se i tjelesni prijatelji često protive duhovnom napretku, prema onome iz Mih 7: „Neprijatelji su čovjeku njegovi ukućani“. Stoga Ćiril, tumačeći ono iz Lk 9: „Dopusti mi da se oprostim s onima kod kuće“, kaže: „tražiti da se oprosti s onima kod kuće pokazuje da je na neki način podijeljen, jer općiti s bližnjima i savjetovati se s onima koji ne žele isto misliti ukazuje na to da je još uvijek na neki način mlak i da odstupa. Zbog toga čuje od Gospodina: Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje. Obazire se naime natrag onaj tko traži odgodu pod izgovorom povratka kući i vijećanja s rođacima“.
Odgovor na 3. prigovor: gradnjom kule označava se savršenstvo kršćanskoga života. Odricanje pak od vlastitoga jest trošak za gradnju kule. Nitko pak ne sumnja niti promišlja želi li imati troškove, ili može li sagraditi kulu ako ima troškove, nego se pod promišljanje stavlja ima li tko troškove. Slično tome, ne treba pod promišljanje potpadati treba li se tko odreći svega što posjeduje, ili može li, čineći to, doći do savršenstva. Nego to potpada pod promišljanje, je li to što čini odricanje od svega što posjeduje, jer ako se ne odrekne, što znači imati troškove, ne može, kako se ondje dodaje, biti Kristov učenik, što znači graditi kulu. Strah pak onih koji strepe hoće li preko ulaska u redovništvo moći doći do savršenstva nerazuman je i pobija se primjerom mnogih. Stoga Augustin kaže u VIII. knjizi Confessiones: „otkrivala se s one strane prema kojoj bijah usmjerio lice i kamo se bojah prijeći, čista dostojanstvenost uzdržljivosti, pošteno me blago potičući da dođem i ne sumnjam, te pružajući za moje prihvaćanje i zagrljaj pobožne ruke pune mnoštva dobrih primjera. Ondje toliko dječaka i djevojčica, ondje brojna mladež i svaka dob, i ozbiljne udovice i ostarjele djevice. Rugala mi se poticajnim ruganjem, kao da govori: Zar ti ne možeš ono što ovi i ove? Ili zar ovi i ove mogu u samima sebi, a ne u Gospodinu Bogu svojemu? Zašto stojiš u sebi i ne stojiš? Baci se na njega. Nemoj se bojati, neće se izmaknuti da padneš. Baci se siguran, i on će te primiti i ozdraviti te“. Onaj pak primjer koji se navodi o Davidu ne odnosi se na naš predmet. Jer Saulov oklop, kako kaže Glosa, jesu zakonski sakramenti, kao oni koji opterećuju, dok je redovništvo sladak jaram Kristov, jer, kako Grgur kaže u IV. knjizi Moralia: „što teško nameće vratovima našega uma onaj koji zapovijeda izbjegavati svaku želju koja uznemiruje, koji opominje da se izbjegavaju mukotrpni putovi ovoga svijeta?“ Koji doista onima koji taj sladak jaram uzimaju na se obećava okrepu božanskoga uživanja i vječni pokoj duša. K kojemu neka nas privede on sam koji je obećao, Isus Krist, Gospodin naš, koji je iznad svega Bog blagoslovljen u vijeke. Amen.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.