II-II, q. 189, a. 1
Trebaju li oni koji nisu uvježbani u obdržavanju zapovijedi ući u redovništvo
Prigovor 1. Čini se da u redovništvo ne bi trebali ulaziti osim oni koji su uvježbani u zapovijedima. Gospodin je, naime, savjet savršenstva dao mladiću koji je rekao da je čuvao zapovijedi od svoje mladosti. No, od Krista je započelo svako redovništvo. Dakle, čini se da u redovništvo ne treba primati osim one koji su uvježbani u zapovijedima.
Prigovor 2. Nadalje, Grgur kaže, u tumačenju Ezekijela: „nitko ne postaje odjednom najviši, nego u dobru življenju svatko počinje od najmanjega da bi došao do velikoga“. No, savjeti su velike stvari, koje pripadaju savršenstvu života, a zapovijedi su manje stvari, koje pripadaju zajedničkoj pravednosti. Dakle, čini se da neki ne bi trebali, radi obdržavanja savjeta, ulaziti u redovništvo ako prije nisu bili uvježbani u zapovijedima.
Prigovor 3. Nadalje, kao što sveti redovi imaju izvjesnu izvrsnost u Crkvi, tako i redovnički stalež. No, kako Grgur piše biskupu Sijagriju, a nalazi se u Dekretima, dist. XLVIII: „redovito treba pristupati redovima, jer pad želi onaj tko na vrhunce najvišeg mjesta, zanemarivši stupnjeve, traži uspon preko strmina. Znamo, naime, da sagrađeni zidovi ne primaju prije težinu greda dok se ne osuše od vlage svoje novine, da ne bi, ako prime težinu prije nego što očvrsnu, srušili odjednom čitavu građevinu“. Dakle, čini se da neki ne bi trebali prijeći u redovništvo osim ako su uvježbani u zapovijedima.
Prigovor 4. Nadalje, na ono mjesto iz Psalma: „kao odbijeno od sise na majci svojoj“, Glosa kaže: „u utrobi majke Crkve najprije bivamo začeti, dok se poučavamo u počecima vjere; zatim se rađamo na svjetlo, dok se preporađamo po krštenju; zatim bivamo nošeni kao na rukama Crkve i hranjeni mlijekom, kada se nakon krštenja oblikujemo dobrim djelima i hranimo mlijekom duhovnoga nauka, napredujući dok, već poodrasli, od majčina mlijeka ne pristupimo očevu stolu; to jest, od jednostavnoga nauka, gdje se propovijeda Riječ tijelom postala, ne pristupimo Riječi Očevoj koja bijaše u početku kod Boga“. I poslije dodaje da se „novokrštenici na Veliku subotu nose kao na rukama Crkve i hrane mlijekom sve do Pedesetnice, u koje se vrijeme ne nalažu nikakve teške stvari, ne posti se, ne ustaje se u pola noći; poslije, učvršćeni Duhom Braniteljem, kao odbijeni od sise, počinju postiti i obdržavati druge teške stvari. Mnogi pak izvrću ovaj red, kao heretici i šizmatici, odvajajući se prije vremena od mlijeka, zbog čega bivaju uništeni“. No, čini se da ovaj red izvrću oni koji ulaze u redovništvo, ili druge potiču na ulazak, prije nego što su uvježbani u lakšem obdržavanju zapovijedi. Dakle, čini se da su heretici ili šizmatici.
Prigovor 5. Nadalje, treba prelaziti od onoga što je prije na ono što je poslije. No, zapovijedi su prije savjeta, jer su općenitije, budući da od njih ne vrijedi obrat u pogledu postojanja; tko god naime obdržava savjete, obdržava zapovijedi, ali ne i obratno. A prikladan je red da se prelazi od onoga što je prije na ono što je poslije. Dakle, nitko ne bi trebao prijeći na obdržavanje savjeta u redovništvu ako prije nije uvježban u zapovijedima.
Naprotiv, Gospodin je carinika Mateja, koji nije bio uvježban u obdržavanju zapovijedi, pozvao na obdržavanje savjeta; kaže se naime u Lk 5 da je, ostavivši sve, pošao za njim. Dakle, nije nužno da se netko prije uvježbava u obdržavanju zapovijedi nego što prijeđe na savršenstvo savjeta.
Odgovaram: treba reći da je, kao što je iz gore rečenoga očito, redovnički stalež svojevrsno duhovno vježbanje za postizanje savršenstva ljubavi, što se uistinu događa u pogledu toga što se redovničkim obdržavanjima uklanjaju zapreke savršene ljubavi. A to su one stvari koje čovjekovu privrženost zapleću u zemaljsko. No, time što se čovjekova privrženost zapleće u zemaljsko, ne samo da se sprječava savršenstvo ljubavi, nego se katkad i sama ljubav gubi, dok se zbog neurednog okretanja vremenitim dobrima čovjek smrtno griješeći odvraća od nepromjenjivog dobra. Odavde je očito da redovnička obdržavanja, kao što uklanjaju zapreke savršene ljubavi, tako također uklanjaju prigode za grijeh, kao što je očito da se postom, bdjenjima, poslušnošću i drugim takvim stvarima čovjek odvraća od grijeha proždrljivosti i bluda, te od bilo kojih drugih grijeha. I stoga ulazak u redovništvo ne koristi samo onima koji su uvježbani u zapovijedima, da bi došli do većeg savršenstva, nego i onima koji nisu uvježbani, da bi lakše izbjegli grijehe i postigli savršenstvo.
Odgovor na 1. prigovor: Jeronim kaže, u tumačenju Mateja: „slagao je mladić govoreći: Sve sam to čuvao od svoje mladosti. Jer da je djelom ispunio ono što je postavljeno u zapovijedima: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe, kako je poslije, čuvši: Idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima, otišao žalostan?“ Ali treba razumjeti da je on slagao što se tiče savršenog obdržavanja ove zapovijedi. Stoga Origen, u tumačenju Mateja, kaže da je „napisano u Evanđelju po Hebrejima da je, kada mu je Gospodin rekao: Idi i prodaj sve što imaš, bogataš počeo češati svoju glavu. I reče mu Gospodin: Kako govoriš: ispunio sam Zakon i Proroke? U Zakonu stoji: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe, a gle, mnoga tvoja braća, sinovi Abrahamovi, odjeveni su u prljavštinu, umirući od gladi; a tvoja je kuća puna mnogih dobara, i iz nje uopće ništa ne izlazi k njima. Stoga mu Gospodin, prekoravajući ga, kaže: Ako hoćeš biti savršen i tako dalje. Nemoguće je, naime, ispuniti zapovijed koja kaže: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe, a biti bogat, i ponajviše, imati tolika imanja“. Što treba razumjeti o savršenom ispunjenju ove zapovijedi. Nesavršeno pak i na uobičajen način istina je da je on obdržavao zapovijedi. Savršenstvo se, naime, prvenstveno sastoji u obdržavanju zapovijedi ljubavi, kao što je gore rečeno. Kako bi dakle Gospodin pokazao da je savršenstvo savjeta korisno i nevinima i grješnicima, ne samo da je pozvao nevinog mladića, nego i grješnika Mateja. Pa ipak, Matej je pošao za onim koji ga je pozvao, a mladić nije, jer se grješnici lakše obraćaju na redovništvo nego oni koji se uzdaju u svoju nevinost, kojima Gospodin kaže u Mt 21: „carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje“.
Odgovor na 2. prigovor: najviše i najniže može se shvatiti trostruko. Na jedan način, u istom staležu i u istom čovjeku. I tako je očito da nitko ne postoji odjednom najviši, jer svatko tko ispravno živi napreduje tijekom čitavog svog života kako bi došao do najvišega. Na drugi način, u usporedbi s različitim staležima. I tako nije potrebno da onaj tko želi doći do višeg staleža započne od nižega, kao što nije potrebno da onaj tko želi biti klerik prije bude uvježban u laičkom životu. Na treći način, s obzirom na različite osobe. I tako je očito da netko odmah započinje ne samo od višeg staleža, nego i od višeg stupnja svetosti nego što je najviše do kojega drugi dolazi tijekom čitavog svog života. Stoga Grgur kaže, u II. Dijaloga: „neka svi spoznaju od kolikog je savršenstva dječak Benedikt započeo milost življenja“.
Odgovor na 3. prigovor: kao što je gore rečeno, sveti redovi unaprijed zahtijevaju svetost, dok je redovnički stalež svojevrsno vježbanje za postizanje svetosti. Stoga težinu redova treba staviti na zidove koji su već isušeni po svetosti, dok težina redovništva isušuje zidove, to jest ljude, od vlage poroka.
Odgovor na 4. prigovor: kao što se jasno vidi iz riječi te Glose, ona prvenstveno govori o redu poučavanja, ukoliko treba prelaziti s lakšega na teže. Stoga, ono što kaže da heretici i šizmatici izvrću ovaj red, iz onoga što slijedi očito pripada redu poučavanja. Slijedi naime: a ovaj pak da je obdržavao, naime spomenuti red, „kaže, vezujući se pod kletvom, ovako: kao da ne samo u drugim stvarima bijah ponizan, nego i u znanju. Jer ponizno mišljah, najprije hranjen mlijekom, što je Riječ tijelom postala, da bih tako rastao do kruha anđeoskog, to jest do Riječi koja bijaše u početku kod Boga“. A primjer koji se umeće u sredini, da se novokrštenicima ne nalaže post sve do Pedesetnice, pokazuje da ih se ne mora nužno siliti na teške stvari prije nego što Duhom Svetim iznutra budu potaknuti da teške stvari preuzmu vlastitom voljom. Stoga i nakon Pedesetnice, nakon primanja Duha Svetoga, Crkva slavi post. A Duh Sveti, kako Ambrozije kaže u tumačenju Luke, „ne sprječava se dobi, ne završava smrću, ne isključuje se iz utrobe“. I Grgur kaže, u homiliji na Pedesetnicu: „ispunjava dječaka svirača citre i čini ga Psalmistom; ispunjava dječaka koji se uzdržava i čini ga sucem staraca“. I poslije dodaje: „nema nikakva odgađanja u učenju; sve što hoće, čim dotakne um, poučava“. I kao što se kaže u Prop 8: „nije u čovjekovoj vlasti zadržati duh“. I Apostol u 1 Sol 5 opominje: „Duha ne gasite“. I u Dj 7 kaže se protiv nekih: „Vi se uvijek opirete Duhu Svetomu“.
Odgovor na 5. prigovor: neke su zapovijedi glavne, koje su svrha i zapovijedi i savjeta, naime zapovijedi ljubavi. Na njih su savjeti usmjereni, ne tako da se bez savjeta ne bi mogli obdržavati, nego da se po savjetima savršenije obdržavaju. Druge su pak zapovijedi sporedne, koje su usmjerene na zapovijedi ljubavi kao one bez kojih se zapovijedi ljubavi uopće ne mogu obdržavati. Tako dakle savršeno obdržavanje zapovijedi ljubavi po namjeri prethodi savjetima, ali katkad vremenski slijedi iza njih. To je naime odnos svrhe prema onome što je za svrhu. A obdržavanje zapovijedi ljubavi na uobičajen način, i slično druge zapovijedi, uspoređuju se sa savjetima kao opće s posebnim, jer obdržavanje zapovijedi može biti bez savjeta, ali ne i obratno. Tako dakle obdržavanje zapovijedi općenito uzevši prethodi po naravnom redu savjetima, no ipak nije potrebno da prethodi vremenski, jer ništa nije prije u rodu nego što je u nekoj od vrsta. A obdržavanje zapovijedi bez savjeta odnosi se prema obdržavanju zapovijedi sa savjetima kao nesavršena vrsta prema savršenoj, kao nerazumna životinja prema razumnoj. Savršeno je pak po naravi prije nesavršenoga, jer narav, kako Boetije kaže, započinje od savršenoga. No ipak nije potrebno da se najprije obdržavaju zapovijedi bez savjeta, a poslije sa savjetima, kao što nije potrebno da netko najprije bude magarac pa tek onda čovjek, ili da najprije bude u braku pa tek onda djevica. I slično tome, nije potrebno da netko najprije obdržava zapovijedi u svijetu prije nego što prijeđe u redovništvo, osobito zato što svjetovni život ne pripravlja za savršenstvo redovništva, nego ga dapače sprječava.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.