Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 179, a. 1

Je li život prikladno razdijeljen na djelatni i kontemplativni

Prigovor 1. Čini se da se život ne razdjeljuje prikladno na djelatni i kontemplativni. Duša je naime počelo života po svojoj biti, jer Filozof u II. De anima kaže da je živjeti živućima bitak. A počelo djelovanja i kontemplacije duša je po svojim moćima. Dakle, čini se da se život ne razdjeljuje prikladno na djelatni i kontemplativni.

Prigovor 2. Nadalje, neprikladno se ono što je prije razdjeljuje na razlike onoga što je poslije. Djelatno pak i kontemplativno, ili spekulativno i praktično, jesu razlike razuma, kao što je očito u III. De anima. A živjeti je prije nego li razumno shvaćati, jer živjeti pripada živućima ponajprije prema vegetativnoj duši, kao što je očito po Filozofu u II. De anima. Dakle, neprikladno se život razdjeljuje na djelatni i kontemplativni.

Prigovor 3. Nadalje, naziv života donosi sa sobom gibanje, kao što je očito po Dioniziju, u VI poglavlju De div. nom.. Ali kontemplacija se sastoji više u mirovanju, prema onome u Mudr 8: „Ušavši u dom svoj, počinut ću s njom.“ Dakle, čini se da se život ne razdjeljuje prikladno na djelatni i kontemplativni.

Naprotiv, Grgur, nad Ezekielom, kaže: „Dva su života u kojima nas svemogući Bog poučava po svetom govoru, naime djelatni i kontemplativni.“

Odgovaram: oni se u vlastitom smislu nazivaju živućima koji se sami od sebe gibaju ili djeluju. A to ponajprije pripada nekomu prema njemu samomu, što mu je svojstveno i čemu se ponajviše naginje. I zato se svako živuće pokazuje da živi iz djelovanja koje mu je ponajviše svojstveno, čemu se ponajviše naginje, kao što se život biljaka sastoji u tomu da se hrane i rađaju; život životinja u tomu da osjećaju i gibaju se; a život ljudi u tomu da razumno shvaćaju i djeluju prema razumu. Zato je i u ljudi život svakoga čovjeka ono u čemu se ponajviše sladi, i čemu ponajviše namjerava, i u tomu ponajprije želi svatko zajednički živjeti s prijateljem, kako se rečeno u IX. Ethic.. Budući dakle da neki ljudi ponajviše namjeravaju kontemplaciji istine, a neki prvenstveno namjeravaju vanjskim djelovanjima, otuda je da se život čovjeka prikladno razdjeljuje na djelatni i kontemplativni.

Odgovor na 1. prigovor: vlastiti oblik svakoga koji ga čini da je u činu počelo je njegova vlastitog djelovanja. I zato se kaže da je živjeti bitak živućih iz toga što živući po tomu što imaju bitak po svom obliku, na takav način djeluju.

Odgovor na 2. prigovor: život u općem smislu uzet ne razdjeljuje se na djelatni i kontemplativni, nego život čovjeka, koji vrstu zadobiva iz toga što ima razum. I zato je ista razdioba razuma i ljudskoga života.

Odgovor na 3. prigovor: kontemplacija doduše ima mirovanje od vanjskih gibanja, pa ipak samo kontemplirati jest neko gibanje razuma, utoliko što se svako djelovanje naziva gibanjem; prema tomu što Filozof kaže u III. De anima da su osjećati i razumno shvaćati neka gibanja, utoliko što se gibanje naziva činom savršenoga. I na taj način Dionizije u IV poglavlju De div. nom. postavlja tri gibanja kontemplativne duše, naime ravno, kružno i koso.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.