II-II, q. 178, a. 2
Kome ona pripada
Prigovor 1. Čini se da zli ne mogu činiti čudesa. Čudesa se naime vrše po molitvi, kao što je rečeno. Ali molitva grješnika nije uslišljiva, prema onome u Iv 9: „Znamo da Bog grješnike ne sluša.“ I u Izr 28 se kaže: „Tko odvraća uho svoje da ne sluša zakon, molitva će njegova biti odvratna.“ Dakle, čini se da zli ne mogu činiti čudesa.
Prigovor 2. Nadalje, čudesa se pripisuju vjeri, prema onome u Mt 17: „Ako budete imali vjere kao zrno gorušičino, reći ćete gori ovoj: ‚Prijeđi odavde tamo‘, i prijeći će.“ A vjera je bez djela mrtva, kako se kaže u Jak 2, i tako se ne čini da ima vlastito djelovanje. Dakle, čini se da zli, koji nisu u dobrim djelima, ne mogu činiti čudesa.
Prigovor 3. Nadalje, čudesa su neka božanska svjedočanstva, prema onome u Heb 2: „Dok Bog potvrđuje znamenjima i čudesima i različitim moćima.“ Zato se i u Crkvi neki kanoniziraju po svjedočanstvima čudesa. Ali Bog ne može biti svjedok neistine. Dakle, čini se da zli ljudi ne mogu činiti čudesa.
Prigovor 4. Nadalje, dobri su više sjedinjeni s Bogom nego zli. Ali ne čine svi dobri čudesa. Dakle, još manje čine zli.
Naprotiv, Apostol kaže u 1 Kor 13: „Ako imadem svu vjeru, tako da gorom premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.“ Ali tko god nema ljubavi, zao je, jer je „to jedini dar Duha Svetoga koji razlučuje između sinova kraljevstva i sinova propasti“, kako Augustin kaže u XV knjizi De Trin.. Dakle, čini se da i zli mogu činiti čudesa.
Odgovaram: neka čudesa nisu istinita, nego učinjeni prividi, kojima se naime čovjek vara, tako da mu se čini nešto čega nema. A neka su doista istinito učinjena, ali nemaju istinski razlog čuda, koja se vrše moću nekih naravnih uzroka. I ovo dvoje može se vršiti po zlim duhovima, kao što je rečeno gore. Ali istinska čudesa ne mogu se vršiti osim božanskom moću, jer ih Bog vrši na korist ljudi. I to dvostruko: na jedan način, radi potvrde naviještene istine; na drugi način, radi očitovanja svetosti nekoga koga Bog želi ljudima predložiti za primjer kreposti. Prvom naime načinu čudesa se mogu vršiti po kom god tko naviješta pravu vjeru i priziva ime Kristovo, što se ponekad vrši i po zlima. I prema tom načinu i zli mogu činiti čudesa. Zato nad onim u Mt 7, „Nismo li u ime tvoje prorokovali itd.“, Jeronim kaže: „Prorokovati, ili vršiti moći, i izgoniti zloduhe, ponekad nije zasluga onoga tko vrši, nego prizivanje imena Kristova čini to da ljudi časte Boga, na čije se prizivanje vrše tolika čudesa.“ Drugim pak načinu čudesa ne vrše se osim po svecima, radi čijeg se očitovanja svetosti čudesa vrše bilo u njihovu životu bilo i nakon smrti, bilo po njima bilo po drugima. Čita se naime u Dj 19 da je „Bog činio moći po rukama Pavlu, tako da su se i na bolesnike od tijela njegova nosili rupci, i odlazile su od njih bolesti“. I tako isto ništa ne sprječava da se po nekom grješniku vrše čudesa na prizivanje nekoga sveca. Koja se ipak čudesa ne kaže da čini onaj, nego onaj radi čije se svetosti to očitovalo.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je rečeno gore, kada se raspravljalo o molitvi, molitva u zadobivanju ne oslanja se na zaslugu, nego na božansko milosrđe, koje se pruža i na zle. I zato se ponekad i molitva grješnika usliši od Boga. Zato Augustin kaže nad Ivanom da je „slijepe usta izrekle to kao još pomašćen“, to jest još posve neosvijetljen, jer Bog sluša grješnike. A to što se kaže da je molitva onoga tko ne sluša zakon odvratna, treba shvatiti koliko je do zasluge grješnika. Ali ponekad zadobiva iz Božjega milosrđa, ili radi spasenja onoga tko moli, kao što je bio uslišan carinik, kako se kaže u Lk 18; ili također radi spasenja drugih i slave Božje.
Odgovor na 2. prigovor: vjera bez djela kaže se da je mrtva s obzirom na samoga vjernika, koji po njoj ne živi životom milosti. Ništa pak ne sprječava da živa stvar djeluje po mrtvom sredstvu, kao što čovjek djeluje po štapu. I na taj način Bog djeluje po vjeri grješna čovjeka posredstvom.
Odgovor na 3. prigovor: čudesa su uvijek istinska svjedočanstva onoga na što se potiču. Zato od zlih koji navješćuju lažan nauk nikada se ne vrše istinska čudesa na potvrdu njihova nauka, premda se ponekad mogu vršiti na preporuku imena Kristova, koje prizivaju, i moću sakramenata koje iskazuju. Od onih pak koji navješćuju pravi nauk vrše se ponekad istinska čudesa na potvrdu nauka, ali ne na svjedočanstvo svetosti. Zato Augustin u knjizi O osamdeset trima pitanjima kaže: „Drugačije vrači čine čudesa, drugačije dobri kršćani, drugačije zli; vrači po privatnim ugovorima s duhovima, dobri kršćani po javnoj pravednosti, zli kršćani po znamenjima javne pravednosti.“
Odgovor na 4. prigovor: kao što Augustin ondje kaže, „zato se ta čudesa ne pripisuju svim svecima, da slabi ne bi bili zavedeni pogubnom zabludom, cijeneći da su u takvim djelima veći darovi nego u djelima pravednosti, kojima se stječe vječni život“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.