II-II, q. 178, a. 1
Je li neka milost besplatno dana činiti čudesa
Prigovor 1. Čini se da se nikakva milost besplatno dana ne uređuje na činjenje čudesa. Svaka naime milost postavlja nešto u onomu komu se daje. Ali vršenje čudesa ne postavlja ništa u duši čovjeka komu se daje, jer se čudesa vrše čak i na dodir mrtvog tijela; kao što se čita u 2 Kr 13 da su „neki bacili mrtvaca u grob Elizejev, koji, čim je dotaknuo Elizejeve kosti, čovjek oživje i stade na noge svoje“. Dakle, vršenje čudesa ne pripada milosti besplatno danoj.
Prigovor 2. Nadalje, milosti su besplatno dane od Duha Svetoga, prema onome u 1 Kor 12: „Različnosti su darova, a isti je Duh.“ Ali vršenje čudesa vrši se čak i po nečistu duhu, prema onome u Mt 24: „Ustat će lažni kristi i lažni proroci, i dat će znamenja velika i čudesa.“ Dakle, čini se da vršenje čudesa ne pripada milosti besplatno danoj.
Prigovor 3. Nadalje, čudesa se razlučuju po znamenjima i čudesima ili strahotama, te po moćima. Neprikladno se dakle vršenje moći postavlja milosti besplatno danom radije nego vršenje strahota ili znamenja.
Prigovor 4. Nadalje, čudesna obnova zdravlja biva po božanskoj moći. Dakle, milost zdravlja ne bi trebala biti odijeljena od vršenja moći.
Prigovor 5. Nadalje, vršenje čudesa slijedi vjeru, bilo onoga tko čini, prema onome u 1 Kor 13: „Ako imadem svu vjeru, takvu da gorom premještam“; bilo također drugih, radi kojih se čudesa vrše; odakle se kaže u Mt 13: „I ne učini ondje mnogo moćnih djela, zbog njihove nevjere.“ Ako se dakle vjera postavlja kao milost besplatno dana, suvišno je povrh toga postavljati drugu milost besplatno danu, vršenje znamenja.
Naprotiv, Apostol u 1 Kor 12, među ostalim milostima besplatno danima, kaže: „Jednomu se daje milost zdravlja, drugomu vršenje moći.“
Odgovaram: kao što je rečeno gore, Duh Sveti dostatno providi Crkvi u onome što je korisno za spasenje, na što se uređuju milosti besplatno dane. A kao što je nužno da spoznaja koju netko primi od Boga bude provedena u spoznaju drugih po daru jezika i po milosti govora, tako je nužno da izrečeni govor bude potvrđen kako bi postao vrijedan vjerovanja. To pak biva po vršenju čudesa, prema onome u posljednjem poglavlju Marka: „A riječ su potvrđivali prateći znakovi.“ I to razumno. Naravno je naime čovjeku da spoznatljivu istinu dohvaća po osjetnim učincima. Zato, kao što vodstvom naravnoga razuma čovjek može doći do neke spoznaje Boga po naravnim učincima, tako se po nekim nadnaravnim učincima, koji se nazivaju čudesa, čovjek dovodi do neke nadnaravne spoznaje onoga u što treba vjerovati. I zato vršenje čudesa pripada milosti besplatno danoj.
Odgovor na 1. prigovor: kao što se prorokovanje proteže na sve ono što se nadnaravno može spoznati, tako se vršenje moći proteže na sve ono što se nadnaravno može učiniti. Čemu je uzrok božanska svemoć, koja se ne može priopćiti nijednom stvorenju. I zato je nemoguće da počelo vršenja čudesa bude neko svojstvo koje trajnim načinom ostaje u duši. Ipak se to može dogoditi da, kao što se prorokov um pokreće iz božanskog nadahnuća na nešto nadnaravno spoznati, tako se i um onoga tko čini čudesa pokreće na učinjenje nečega čiji je slijed učinak čuda, koji Bog čini svojom moću. Što se ponekad naime događa uz prethodnu molitvu, kao kad je Petar uskrisio mrtvu Tabitu, kako se drži u Dj 9, ponekad pak bez prethodne očitovane molitve, nego Bogu djelujuću na mig čovjeka, kao kad je Petar Ananiju i Safiru koji su lagali izrekavši osudu predao smrti, kako se kaže u Dj 5. Zato Grgur kaže u II knjizi Dijeloga da „sveci ponekad iz moći, ponekad iz molbe iskazuju čudesa“. U kom god načinu, Bog prvenstveno djeluje, koji se poslužuje kao sredstvom ili unutarnjim pokretom čovjeka, ili njegovim govorom, ili također nekim vanjskim činom, pa čak i nekim tjelesnim dodirom tijela, pa i mrtvoga. Zato u Jš 10, pošto je Jošua rekao, kao iz moći: „Sunce, ne pomiči se nad Gabaonom“, podmetnuto je poslije: „Ne bijaše prije ni poslije tako duga dana, kad je Bog slušao glas čovjeka.“
Odgovor na 2. prigovor: Gospodin ondje govori o čudesima koja se imaju vršiti u vrijeme Antikrsta, o kojima Apostol kaže u 2 Sol 2 da će „dolazak Antikrsta biti prema djelovanju Sotoninu, u svakoj moći i znamenjima i lažnim čudesima“. I kao što Augustin kaže u XX knjizi O Državi Božjoj, „obično se dvoji jesu li zato nazvana znamenja i čudesa laži jer će smrtne osjet Erazma prevariti prividima, tako da se čini da čini ono što ne čini, ili zato što će ona, makar bila istinska čudesa, privući na laž“. A istinitima se nazivaju jer će same stvari biti istinite, kao što su faraonovi vrači učinili istinske žabe i istinite zmije. Ipak neće imati istinski razlog čuda, jer će se vršiti moću naravnih uzroka, kao što je rečeno u prvom dijelu. A vršenje čudesa koje se pripisuje milosti besplatno danoj biva božanskom moću, na korist ljudi.
Odgovor na 3. prigovor: u čudesima se mogu motriti dvoje. Jedno je ono što se čini, što je doduše nešto što prelazi moć prirode. I prema tomu, čudesa se nazivaju moći. Drugo je ono radi čega se čudesa čine, naime da se očituje nešto nadnaravno. I prema tomu, općenito se nazivaju znamenja, dok se zbog izvrsnosti nazivaju strahote ili čudesa, kao da daleko nešto pokazuju.
Odgovor na 4. prigovor: milost se zdravlja spominje odvojeno jer se njome čovjeku udjeljuje neka pogodnost, naime tjelesnoga zdravlja, mimo opće pogodnosti koja se iskazuje u svim čudesima, da se naime ljudi dovedu do spoznaje Boga.
Odgovor na 5. prigovor: vršenje čudesa pripisuje se vjeri radi dvoje. Prvo naime, jer se uređuje na potvrdu vjere. Drugo, jer proizlazi iz božanske svemoći, na koju se vjera oslanja. Pa ipak, kao što je mimo milosti vjere nužna milost govora za pouku u vjeri, tako je isto nužno i vršenje čudesa za potvrdu vjere.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.