Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 177, a. 1

Sastoje li se u govoru neke besplatne milosti

Prigovor 1. Čini se da u govoru se ne sastoji nikakva milost besplatno dana. Milost se naime daje za ono što prelazi naravnu moć. Ali umijeće retorike, pomoću kojega netko može tako govoriti da poučava, da uveseljava, da ganuto pokreće, otkriveno je naravnim razumom, kako kaže Augustin, u IV knjizi O kršćanskom nauku. To pak pripada milosti govora. Dakle, čini se da milost govora nije milost besplatno dana.

Prigovor 2. Nadalje, svaka milost pripada kraljevstvu Božjem. Ali Apostol kaže u 1 Kor 4: „Kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u snazi.“ Dakle, u govoru se ne sastoji nikakva milost besplatno dana.

Prigovor 3. Nadalje, nikakva se milost ne daje po zaslugama, jer ako je po djelima, više nije milost, kako se kaže u Rim 11. Ali govor se nekomu daje po zaslugama; naime Grgur, tumačeći onaj psalam, „Ne oduzimaj iz mojih usta riječi istine“, kaže da riječ istine svemogući Bog udjeljuje onima koji je vrše, a oduzima onima koji je ne vrše. Dakle, čini se da dar govora nije milost besplatno dana.

Prigovor 4. Nadalje, kao što je nužno da čovjek po govoru izriče ono što pripada daru mudrosti ili znanosti, tako isto i ono što pripada kreposti vjere. Dakle, ako se govor mudrosti i govor znanosti postavlja kao milost besplatno dana, s jednakim bi se razlogom govor vjere trebao postaviti među milosti besplatno dana.

Naprotiv, kaže se u Sir 6: „Jezik mio“, to jest ugodan, u dobru čovjeku obiluje. Ali dobrota je čovjekova iz milosti. Dakle, isto tako i ugodnost govora.

Odgovaram: milosti besplatno dana daju se na korist drugima, kao što je rečeno gore. A spoznaja koju netko prima od Boga ne bi se mogla obratiti na korist drugoga osim posredstvom govora. I budući da Duh Sveti ne oskudijeva ni u čemu što pripada koristi Crkve, on providi članovima Crkve i u govorenju, ne samo da netko tako govori da ga različiti mogu razumjeti, što pripada daru jezika; nego također da djelotvorno govori, što pripada milosti govora. I to trostruko. Prvo dakle, za poučavanje razuma, što biva dok netko tako govori da poučava. Drugo, za pokretanje afekta, da naime rado sluša riječ Božju, što biva dok netko tako govori da uveseljava slušatelje. Što netko ne treba tražiti radi svoje slave, nego da ljudi budu privučeni na slušanje riječi Božje. Treće, za to da netko ljubi ono što se riječima označuje, i da želi to vršiti, što biva dok netko tako govori da ganuto pokreće slušatelja. U postizanju toga naime Duh Sveti se služi ljudskim jezikom kao nekim sredstvom, a on sam je taj koji iznutra dovršava djelovanje. Odakle Grgur kaže u homiliji za Pedesetnicu: „Ako Duh Sveti ne ispuni srca slušatelja, glas učitelja uzalud odzvanja u tjelesnim ušima.“

Odgovor na 1. prigovor: kao što Bog ponekad na čudesan način na vrjedniji način vrši i ono što priroda može vršiti, tako isto i Duh Sveti vrjednije vrši po milosti govora ono što umijeće može vršiti na niži način.

Odgovor na 2. prigovor: Apostol ondje govori o govoru koji se oslanja na ljudsku rječitost, bez snage Duha Svetoga. Zato je prethodno rekao: „Upoznat ću ne riječ onih koji su se naduvali, nego snagu.“ A o sebi samome prethodno je rekao gore u 2. poglavlju: „Govor moj i propovijed moja ne bijahu u uvjerljivim riječima ljudske mudrosti, nego u očitovanju Duha i snage.“

Odgovor na 3. prigovor: kao što je rečeno, milost se govora daje nekomu na korist drugih. Zato se ponekad oduzima zbog krivnje slušatelja, a ponekad zbog krivnje samoga govornika. A dobra djela jednoga i drugoga ne zaslužuju izravno ovu milost, nego samo uklanjaju zapreke ove milosti. Ta i milost koja čini ugodnim oduzima se zbog krivnje, a ipak je nitko ne zaslužuje po dobrim djelima, po kojima se ipak uklanja zapreka milosti.

Odgovor na 4. prigovor: kao što je rečeno, milost se govora uređuje na korist drugih. A to što netko svoju vjeru priopćuje drugima biva po govoru znanosti ili mudrosti; odakle Augustin u XIV knjizi De Trin. kaže da „znati na koji način vjera i pomaže pobožnima i brani se protiv bezbožnika, Apostol naziva znanošću“. I zato nije trebalo da postavlja govor vjere, nego je bilo dovoljno postaviti govor znanosti i mudrosti.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.