Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 176, a. 2

O usporedbi ovoga dara s milošću prorokovanja

Prigovor 1. Čini se da je dar jezika izvrsniji nego milost prorokovanja. „Jer ono što je svojstvenije boljima, čini se da je bolje“, prema Filozofu, u 3. knjizi Topic. Ali dar je jezika svojstven novom zavjetu, odakle se pjeva u posljednici Pedesetnice, „on danas apostole Kristove obdarujući neobičnim darom i u svim vjekovima nečuvenim“. Prorokovanje pak više priliči starom zavjetu, prema onome iz Heb 1, „višekratno i na mnogo načina Bog je nekoć govorio ocima u prorocima“. Dakle, čini se da je dar jezika izvrsniji nego dar prorokovanja.

Prigovor 2. Nadalje, ono po čemu se usmjerujemo prema Bogu, čini se da je izvrsnije od onoga po čemu se usmjerujemo prema ljudima. Ali po daru jezika čovjek se usmjerava prema Bogu, po prorokovanju pak prema ljudima, jer se kaže u 1 Kor 14, „tko govori jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu, tko pak prorokuje, govori ljudima na izgradnju“. Dakle, čini se da je dar jezika izvrsniji nego dar prorokovanja.

Prigovor 3. Nadalje, dar jezika habitualno ostaje u onomu tko ga ima, i čovjek ga ima u vlasti da se njime služi kad god hoće, odakle se kaže u 1 Kor 14, „zahvaljujem Bogu mojemu što govorim jezikom sviju vas“. Nije pak tako s darom prorokovanja, kao što je gore rečeno. Dakle, čini se da je dar jezika izvrsniji nego dar prorokovanja.

Prigovor 4. Nadalje, tumačenje govora čini se da je sadržano pod prorokovanjem, jer se Sveta pisma tumače istim duhom kojim su izdana. Ali tumačenje govora, u 1 Kor 12, postavlja se nakon rodova jezika. Dakle, čini se da je dar jezika izvrsniji nego dar prorokovanja, ponajviše s obzirom na neki njegov dio.

Naprotiv, apostol kaže, u 1 Kor 14, „veći je onaj koji prorokuje nego onaj koji govori jezicima“.

Odgovaram: dar prorokovanja nadilazi dar jezika trostruko. Prvo doista, zato što se dar jezika odnosi na izricanje različitih glasova, koji su znakovi neke shvatljive istine, čiji su znakovi također i same predočabe koje se pojavljuju prema zamišljenom viđenju; odakle i Augustin, u 12. knjizi Super Gen. ad Litt., uspoređuje dar jezika sa zamišljenim viđenjem. Rečeno je pak gore da se dar prorokovanja sastoji u samom prosvjetljenju uma za spoznaju shvatljive istine. Odakle, kao što je proročko prosvjetljenje izvrsnije nego zamišljeno viđenje, kao što je gore ustanovljeno; tako je isto izvrsnije prorokovanje nego dar jezika promatran sam po sebi. Drugo, zato što dar prorokovanja pripada spoznaji stvari, koja je plemenitija nego spoznaja glasova, kojoj pripada dar jezika. Treće, zato što je dar prorokovanja korisniji. A to doista dokazuje apostol, u 1 Kor 14, trostruko. Prvo doista, zato što je prorokovanje korisnije za izgradnju Crkve, kojoj onaj koji govori jezicima ništa ne koristi, osim ako uslijedi tumačenje. Drugo, s obzirom na samoga govornika, koji, ako bi primio da govori različitim jezicima bez toga da shvaća (što pripada proročkom daru), njegov duh se ne bi izgrađivao. Treće, s obzirom na nevjernike, radi kojih se ponajviše čini da je dan dar jezika, koji bi možda one koji govore jezicima držali luđacima; kao što su i Židori držali apostole pijanima kad su govorili jezicima, kako se kaže u Dj 2. Po prorokovanjima se pak nevjernik uvjerava, nakon što se očituju tajne njegova srca.

Odgovor na 1. prigovor: kao što je gore rečeno, izvrsnosti prorokovanja pripada da netko ne bude samo prosvjetljen shvatljivim svjetlom, nego i da zamijeti zamišljeno viđenje. Tako isto savršenstvu djelovanja Duha Svetoga pripada da ne ispuni samo duh proročkim svjetlom i maštu zamišljenim viđenjem, kao što je bilo u starom zavjetu, nego da izvana pouči i jezik kako bi izricao različite znakove govora. Što se sve vrši u novom zavjetu, prema onome iz 1 Kor 14, „svatko od vas psalam ima, nauku ima, jezik ima“, Otkrivenje, to jest proročku objavu, „ima“.

Odgovor na 2. prigovor: po daru prorokovanja čovjek se usmjerava prema Bogu po duhu, što je plemenitije nego usmjeravati se prema njemu po jeziku. Govori se pak da onaj koji govori jezikom ne govori ljudima, to jest, za shvaćanje ljudi ili njihovu korist, nego za shvaćanje samo Boga i na njegovu hvalu. Ali po prorokovanju čovjek se usmjerava i prema Bogu i prema bližnjemu. Odakle je to savršeniji dar.

Odgovor na 3. prigovor: proročka se objava proteže na spoznaju svih nadnaravnih stvari. Odakle iz njezine savršenosti proizlazi da se u stanju nesavršenosti ovoga života ne može imati savršeno na način habitusa, nego nesavršeno na način nekoga trpljenja. Ali dar jezika se proteže na neku određenu spoznaju, naime ljudskih glasova. I zato se ne protivi nesavršenosti ovoga života da se posjeduje savršeno i habitualno.

Odgovor na 4. prigovor: tumačenje govora može se svesti na dar prorokovanja, ukoliko se naime duh prosvjetljuje da shvati i protumači sve ono što je u govorima nejasno, bilo radi težine označenih stvari, bilo također radi samih nepoznatih glasova koji se iznose, bilo također radi primijenjenih sličnosti stvari; prema onome iz Dn 5, „čuo sam za te da možeš nejasno tumačiti i svezano razriješiti“. Odakle je tumačenje govora jače nego dar jezika, što je očito po onome što apostol kaže, u 1 Kor 14, „veći je onaj koji prorokuje nego onaj koji govori jezicima, osim ako možda tumači“. Postavlja se pak tumačenje govora nakon dara jezika, zato što se tumačenje govora proteže i na tumačenje različitih rodova jezika.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.