II-II, q. 176, a. 1
Bi li čovjek po milosti jezika zadobio znanost svih jezika
Prigovor 1. Čini se da oni koji su zadobivavali dar jezika nisu govorili svim jezicima. Jer ono što se božanskom moći nekomu daruje, najbolje je u svojoj vrsti, kao što je Gospodin pretvorio vodu u dobro vino, kako se kaže u Iv 2. Ali oni koji su imali dar jezika, bolje su govorili u vlastitom jeziku, jer Glosa kaže, uz Heb 1, „ne treba se čuditi što poslanica Hebrejima blista većom rječitošću nego druge, budući da je svakomu prirodno da više vrijedi u svom nego u tuđem jeziku. Ostale je poslanice naime apostol sastavio tuđim, to jest grčkim jezikom, a ovu je napisao hebrejskim jezikom“. Dakle, apostoli nisu primili znanost svih jezika po besplatnoj milosti.
Prigovor 2. Nadalje, narav ne čini s mnogim ono što se može učiniti s jednim, a još manje Bog, koji djeluje urednije nego narav. Ali Bog je mogao učiniti da, govoreći jedan jezik, njegovi učenici budu shvaćeni od svih, odakle nad onim iz Dj 2, čuo je svatko svoj jezik kako oni govore, Glosa kaže, „budući da su govorili svim jezicima, ili govoreći svojim, to jest hebrejskim jezikom, bijahu shvaćeni od svih, kao da govore vlastitim jezikom svakoga pojedinog“. Dakle, čini se da nisu imali znanost govorenja svim jezicima.
Prigovor 3. Nadalje, sve se milosti izvode iz Krista u njegovo tijelo, što je Crkva, prema onome iz Iv 1, „od punine njegove svi mi primismo“. Ali ne čita se da je Krist govorio osim jednim jezikom. Niti pak sada pojedini vjernici govore osim jednim jezikom. Dakle, čini se da Kristovi učenici nisu primili milost za to da govore svim jezicima.
Naprotiv, kaže se u Dj 2, da su se „napunili svi Duhom Svetim, i počeli govoriti različitim jezicima, kako im je Duh Sveti davao govoriti“, gdje Glosa Grgurova kaže da se „Duh Sveti ukazao nad učenicima u vatrenim jezicima, i dao im znanost svih jezika“.
Odgovaram: prvi Kristovi učenici bili su izabrani od njega za to da, prolazeći čitavim svijetom, svugdje propovijedaju njegovu vjeru, prema onome iz Mt posl., „idite, poučavajte sve narode“. A nije bilo prikladno da oni koji se šalju poučavati druge imaju potrebu da ih drugi poučavaju kako da govore drugima, ili kako da shvate ono što drugi govore. Pogotovo zato što su ovi koji su se slali bili jednoga naroda, naime judejskoga, prema onome iz Iz 27, „koji će s naletom izaći iz Jakova, napunit će lice kruga zemaljskog sjemenom“. Oni koji su se slali bijahu također siromašni i nemoćni, niti bi lako od početka našli tko bi vjerno tumačio njihove riječi drugima, ili im iznosio riječi drugih, ponajviše zato što su se slali nevjernicima. I zato je bilo nužno da im se o tomu božanski providi po daru jezika, da se kao što je, narodima koji se naginju idolopoklonstvu, uvedena različitost jezika, kako se kaže u Post 11; tako isto, kada se narodi trebaju opozvati na bogoštovlje jednoga Boga, pruži lijek protiv takve različitosti po daru jezika.
Odgovor na 1. prigovor: kako se kaže u 1 Kor 12, „očitovanje Duha daje se na korist“. I zato su i Pavao i drugi apostoli bili božanski poučeni u jezicima svih naroda, koliko se tražilo za nauku vjere. Ali što se tiče nekoga što se nadodaje ljudskom vještinom za ures i eleganciju govora, apostol je bio poučen u vlastitom jeziku, a ne u tuđem. Kao što su i u mudrosti i znanosti bili dostatno poučeni koliko je zahtijevala nauka vjere, a ne koliko se tiče svega onoga što se spoznaje stečenom znanošću, primjerice o zaključcima aritmetike ili geometrije.
Odgovor na 2. prigovor: iako se oboje moglo dogoditi, naime da govoreći jednim jezikom budu shvaćeni od svih, ili da govore svima; ipak je bilo prikladnije da oni sami govore svim jezicima, jer je to pripadalo savršenosti njihove znanosti, po kojoj nisu mogli samo govoriti, nego i shvatiti ono što je od drugih rečeno. Ako li su pak svi shvatili jedan njihov jezik, to bi bilo ili po znanosti onih koji su shvatili da oni govore, ili bi to bilo kao neka obmana, dok bi se tuđe riječi drukčije prenosile do ušiju drugih nego što bi ih oni sami iznosili. I zato Glosa kaže, u Dj 2, da je „s većim čudom učinjeno da oni sami govore rodovima svih jezika“. I Pavao kaže, u 1 Kor 14, „hvala Bogu, što govorim jezikom sviju vas“.
Odgovor na 3. prigovor: Krist je u vlastitoj osobi imao propovijedati samo jednome narodu, naime Židovima. I zato, iako je on bez sumnje posve savršeno imao znanost svih jezika, ipak nije bilo nužno da govori svim jezicima. A zato, kako Augustin kaže, nad Iv., „iako se i sada Duh Sveti prima, nitko ne govori jezicima svih naroda, jer sama Crkva već govori jezicima svih naroda, u kojoj tko nije, ne prima Duha Svetoga“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.