Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 175, a. 1

Je li ljudska duša uznesena k božanskima

Prigovor 1. Čini se da ljudska duša nije uznesena k božanskima. Zanosom naime neki definiraju „od onoga što je u skladu s prirodom, u ono što je iznad prirode, po snazi više prirode uzdignuće“. U skladu je pak s prirodom čovjeka da se uzdigne k božanskima, jer Augustin kaže u I. knjizi Confess.: „Stvorio si nas, Gospodine, k sebi, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“. Dakle, ljudska duša se ne uzdiže k božanskima.

Prigovor 2. Nadalje, Dionizije kaže u 8. pogl. O Božjim im. da se „pravednost Božja motri u tomu što svim stvarima dijeli prema njihovoj mjeri i dostojanstvu“. Ali da se netko uzdigne iznad onoga što je u skladu s prirodom, ne pripada mjeri čovjeka ili dostojanstvu. Dakle, čini se da se čovjekov um ne uzdiže od Boga u božanske stvari.

Prigovor 3. Nadalje, zanos označava neko nasilje. Ali Bog ne upravlja nama po nasilju i prisilno, kako Damaščanin kaže. Dakle, čovjekov um se ne uzdiže k božanskima.

Naprotiv, u 2 Kor 12, apostol kaže: „Znam čovjeka u Kristu uznesena do trećeg neba“, gdje Glosa kaže: uznesena, to jest protiv prirode uzdignuta.

Odgovaram: zanos označava neko nasilje, kako je rečeno. Nasilnim se pak naziva „ono čije je počelo izvana, a ništa ne pridonosi onaj koji trpi silu“, kako se kaže u III. Ethic.. Svako pak pridonosi k tomu u što teži prema vlastitoj sklonosti, bilo voljnoj bilo naravnoj. I zato je potrebno da onaj koji biva uznesen od nekoga vanjskoga, bude uznesen u nešto što je različito od onoga u što teži njegova sklonost. Koja se raznolikost može motriti dvostruko. Jednom se naime načinu, s obzirom na svršetak sklonosti, primjera radi ako kamen, koji se naravno sklanja k tomu da bude nošen prema dolje, bude bačen prema gore. Drugom načinu, s obzirom na način teženja, primjera radi ako kamen bude brže bačen prema dolje nego što je gibanje njegovo naravno. Tako se dakle i duša čovjeka naziva uznesenom u ono što je mimo prirode, na jedan način, s obzirom na međaš zanosa, primjera radi kada biva uznesena k kaznama, prema onome Psalma: Da jednom ne ugrabi, i ne bude tko bi izbavio. Na drugi način, s obzirom na čovjeku sunaravan način, koji jest da po osjetnim stvarima spoznaje istinu. I zato, kada biva odvraćen od osjetnoga shvaćanja, naziva se uznesenim, čak i ako se uzdiže k onomu kamo se naravno usmjerava, dok god se to ne događa iz vlastite nakane; kao što se događa u snu, koji je u skladu s prirodom, odakle se ne može ispravno nazvati zanosom. Ovakva pak odvraćenost, na što god se dogodila, može se zbiti iz trostrukoga uzroka. Jedan je način iz tjelesnoga uzroka, kako je očito u onima koji zbog neke slabosti trpe otuđenje. Drugi je način po snazi zloduha, kako je očito u opsjednutima. Treći, po božanskoj snazi. I tako sada govorimo o zanosu, ukoliko se naime netko božanskim duhom uzdiže k nekim nadnaravnima, s odvraćenošću od osjetila, prema onome Iz 8: „Duh me uzdiže između zemlje i neba, i odvede me u Jeruzalem, u viđenjima Božjim“. Ipak treba znati da se netko nekada naziva uznesenim ne samo radi otuđenja od osjetila, nego također radi otuđenja od onoga čemu je namjeravao, kao kada netko trpi lutanje uma mimo nakanu. Ali se to ne naziva tako ispravno.

Odgovor na 1. prigovor: naravno je čovjeku da u božansko teži po osjetnom shvaćanju, prema onome Rim 1: „Nevidljiva se Božja po onome što je stvoreno razabiru“. Ali ovaj način da se netko uzdigne k božanskom s odvraćenošću od osjetila, nije čovjeku naravan.

Odgovor na 2. prigovor: mjeri i dostojanstvu čovjeka pripada da se uzdiže k božanskomu, iz toga istoga što je čovjek stvoren na sliku Božju. I budući da božansko dobro beskrajno nadilazi ljudsku sposobnost, čovjek je potrebit da bude nadnaravno pomognut kako bi zahvatio to dobro, što se događa po bilo kojoj blagodatnoj milosti. Odakle to što se um tako od Boga uzdiže po zanosu, nije protiv prirode, nego iznad sposobnosti prirode.

Odgovor na 3. prigovor: Damaščanova se riječ treba razumjeti s obzirom na ono što čovjek treba činiti. Što se pak tiče onoga što prelazi sposobnost slobodne volje, nužno je da čovjek bude uzdignut nekim snažnijim djelovanjem. Koje se doduše s obzirom na nešto može nazvati prisilom, ako se naime motri način djelovanja, a ne ako se motri međaš djelovanja, u koji se usmjeravaju priroda čovjeka i njegova nakana.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.