II-II, q. 174, a. 6
Je li proroštvo raslo hodom vremena
Prigovor 1. Čini se da se stupnjevi proroštva mijenjaju prema tijeku vremena. Proroštvo je naime uređeno k spoznaji božanskih stvari, kao što je očito iz rečenoga. Ali kako Grgur kaže, „kroz slijed vremena porastao je prirast božanske spoznaje“. Dakle, i stupnjevi proroštva trebaju se razlučivati prema tijeku vremena.
Prigovor 2. Nadalje, proročko objavljenje biva po načinu božanskog obraćanja čovjeku, a od proroka se ono što im je objavljeno navješćuje i riječju i pismom. A kaže se u 1 Sam 3 da prije Samuela Gospodinova riječ bijaše dragocjena, to jest rijetka, koja ipak poslije posta mnogima. Slično se također ne nalaze knjige proroka da su bile napisane prije vremena Izaije, kojemu bi rečeno: „Uzmi sebi veliku knjigu, i napiši u njoj ljudskim perom“, kako je očito u Iz 8, nakon kojega su vremena mnogi proroci napisali svoja proroštva. Dakle, čini se da je prema tijeku vremena napredovao stupanj proroštva.
Prigovor 3. Nadalje, Gospodin kaže u Mt 11: „Zakon i proroci do Ivana prorokovahu“. Nakon toga je pak dar proroštva u učenicima Kristovim bio mnogo izvrsniji negoli bijaše u starim prorocima, prema onome Ef 3: „Drugim naraštajima nije bio obznanjen sinovima ljudskim“, to jest otajstvo Krista, „kao što je sada objavljeno svetim apostolima njegovim i prorocima u Duhu“. Dakle, čini se da je prema tijeku vremena porastao stupanj proroštva.
Naprotiv, jer Mojsije bijaše najizvrsniji među prorocima, kako je rečeno, koji je ipak prethodio druge proroke. Dakle, stupanj proroštva nije napredovao prema tijeku vremena.
Odgovaram: kao što je rečeno, proroctvo je uređeno k spoznaji božanske istine, po čijem se razmatranju ne poučavamo samo u vjeri, nego se upravljamo i u našim djelima, prema onome Psalma: „Pošalji svjetlost svoju i istinu svoju, one me povedoše“. Naša se vjera pak uglavnom sastoji u dvoje, prvo u pravoj spoznaji Boga, prema onome Heb 11: „Onaj tko pristupa Bogu treba vjerovati da on jest“; drugo, u otajstvu Kristova utjelovljenja, prema onome Iv 14: Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte. Ako dakle govorimo o proroctvu ukoliko je uređeno k vjeri božanstva, ono je tako poraslo prema trima razlikama vremena, to jest prije zakona, pod zakonom, i pod milošću. Jer prije zakona, Abraham i drugi oci bijahu proročki poučeni o onome što pripada vjeri božanstva. Odakle se i prorocima nazivaju, prema onome Psalma: Moji proroci, ne činite zlo, što se posebno govori radi Abrahama i Izaka. Pod zakonom se pak proročko objavljenje o onome što pripada vjeri božanstva dogodilo izvrsnije negoli prije, jer je već valjalo o tomu poučiti ne samo posebne osobe ili neke obitelji, nego sav puk. Odakle Gospodin govori Mojsiju u Izl 6: „Ja sam Gospodin, koji se ukazah Abrahamu, Izaku i Jakovu u Bogu svemogućemu, i ime svoje Adonaj ne očitovah im“, jer se naime prethodni oci poučiše u općemu o svemoći jednoga Boga, ali Mojsije poslije bi potpunije poučen o jednostavnosti božanske biti, kada mu bi rečeno u Izl 3, Ja sam koji jesam; koje se ime naime označuje od Židova po ovome imenu Adonaj, radi štovanja onoga neizreciva imena. Nakon toga pak, u vrijeme milosti, od samoga Sina Božjega bi objavljeno otajstvo Trojstva, prema onome u Mt (posl.): „Pođite, naučite sve narode, krsteći ih u imenu Oca i Sina i Duha Svetoga“. U pojedinim je ipak stanjima prva objava bila izvrsnija. Prva se pak objava prije zakona dogodila Abrahamu, u čije su vrijeme ljudi počeli odstupati od vjere jednoga Boga, priklanjajući se k idolopoklonstvu, a prije nije bila potrebna takva objava, svima u bogoštovlju jednoga Boga ustrajućima. Izaku se pak dogodila niža objava, takoreći utemeljena na objavi učinjenoj Abrahamu, odakle mu bi rečeno u Post 26: „Ja sam Bog oca tvojega Abrahama“. I slično Jakovu bi rečeno u Post 28: „Ja sam Bog Abrahama, oca tvojega, i Bog Izaka“. Slično se tako i u stanju zakona prva objava učinjena Mojsiju pokazala izvrsnijom, iznad koje se utemeljuje sva druga objava proroka. Tako se i u vrijeme milosti, nad objavom učinjenom apostolima o vjeri jedinstva i Trojstva utemeljuje sva vjera Crkve, prema onome Mt 16: Na ovoj stijeni, to jest ispovijesti tvoje, sagradit ću Crkvu svoju. Što se pak tiče vjere Kristova utjelovljenja, očito je da što bijahu bliži Kristu, bilo prije bilo poslije, ponajviše potpunije bijahu o tomu poučeni. Poslije ipak potpunije negoli prije, kako apostol kaže u Ef 3. Što se pak tiče usmjeravanja ljudskih čina, proročka se objava raznoliko dijeli, ne prema tijeku vremena, nego prema stanju poslova, jer, kako se kaže u Izr 29, kad nestane proroštva, puk se raspršuje. I zato su u bilo koje vrijeme ljudi bili Božanski poučeni o onome što treba činiti, prema tomu kako bijaše spasonosno za spas izabranih.
Odgovor na 1. prigovor: Grgurova se izreka treba razumjeti o vremenu prije Kristova utjelovljenja, s obzirom na spoznaju ovoga otajstva.
Odgovor na 2. prigovor: kako Augustin kaže, 18 O drž. Božjoj, „kao što je u prvo vrijeme kraljevstva Asiraca postojao Abraham, komu se učiniše najbjelodanija obećanja; tako se u početku Zapadnoga Babilona“, to jest rimskoga grada, „kojim vladajući je Krist imao doći, u kojemu bi se ispunila ona obećanja, proročka proročišta, ne samo onih koji govore nego i onih koji pišu, kao svjedočanstvo tako velike buduće stvari, razvezaše“, to jest obećanja učinjena Abrahamu. „Jer kad proroci gotovo nikada ne bi nedostajali puku Izraela otkako ondje kraljevi počeše biti, bijahu samo na uporabu njihovu, a ne naroda. A kada se Pisma jasno proročki sačinjavahu, koja bi narodu ponekad koristila, tada se sačinjavaše ovaj grad, to jest Rimski, koji bi narodima vladao“. I zato je ponajviše u vrijeme kraljeva trebalo da proroci u onome puku obiluju, jer tada puk ne bijaše tlačen od tuđinaca, nego imaše vlastitoga kralja, i zato je trebalo da po prorocima bude poučen o onome što treba činiti, takoreći slobodu imajući.
Odgovor na 3. prigovor: proroci koji su unaprijed naviještali Kristov dolazak nisu mogli trajati nego sve do Ivana, koji je nazočno prstom pokazao Krista. I ipak, kako Jeronim ondje kaže, „ne govori se ovo da bi se nakon Ivana isključili proroci, čitamo naime u Djelima apostolskim i da je Agab prorokovao, i četiri djevice kćeri Filipove“. Ivan je također napisao proročku knjigu o svršetku Crkve. I u pojedinim vremenima nisu nedostajali neki koji imaju duh proroštva, ne doduše da bi iznijeli novi nauk vjere, nego za usmjeravanje ljudskih čina, kako Augustin prenosi, 5 O drž. Božjoj, da je Teodozije Augustin „poslao k Ivanu nastanjenom u egipatskoj pustinji, za kojega je po sve većem glasu doznao da je obdaren duhom proricanja, i od njega primi najsigurniju vijest o pobjedi“.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.