Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

II-II, q. 172, a. 1

Je li prorokovanje naravno

Prigovor 1. Čini se da proroštvo može biti prirodno. Grgur naime u četvrtoj knjizi Dijeloga kaže da „sama duševna moć svojom suptilnošću nešto unaprijed predviđa“. A Augustin kaže u dvanaestoj knjizi O Postu doslovno, da je ljudskoj duši, utoliko što se odvaja od tjelesnih osjetila, svojstveno unaprijed predviđati buduće stvari. To pak pripada proroštvu. Dakle, duša prirodno može postići proroštvo.

Prigovor 2. Nadalje, spoznaja ljudske duše više cvate u budnom stanju nego u spavanju. Ali u spavanju neki prirodno predviđaju neke buduće stvari, kao što je očito po Filozofu u knjizi O spavanju i budnosti. Dakle, mnogo više čovjek može prirodno unaprijed spoznati buduće stvari.

Prigovor 3. Nadalje, čovjek je po svojoj naravi savršeniji od nerazumnih životinja. Ali neke nerazumne životinje imaju unaprijed spoznaju budućih stvari koje se na njih odnose, kao što mravi unaprijed spoznaju buduće kiše, što je očito iz toga što prije kiše počinju zrnje spremati u rupu; i slično i ribe unaprijed spoznaju buduće oluje, što se zaključuje iz njihova kretanja dok izbjegavaju olujna mjesta. Dakle, mnogo više ljudi mogu prirodno unaprijed spoznati buduće stvari koje se na njih odnose, o kojima je proroštvo. Dakle, proroštvo je od naravi.

Prigovor 4. Nadalje, u Izrekama 29. kaže se: „Kad proroštvo nestane, narod se rasipa“, i tako je očito da je proroštvo potrebno za očuvanje ljudi. Ali narav ne oskudijeva u potrebnima. Dakle, čini se da je proroštvo od naravi.

Naprotiv, kaže se u 2 Pt 1: „Jer nikada proroštvo nije ljudskom voljom bilo doneseno, nego su Duhom Svetim potaknuti govorili sveti Božji ljudi.“ Dakle, proroštvo nije od naravi, nego je od dara Duha Svetoga.

Odgovaram: kao što je gore rečeno, proročka unaprijed spoznaja može se odnositi na buduće stvari dvostruko: na jedan način, utoliko što jesu u sebi; na drugi način, utoliko što jesu u svojim uzrocima. Unaprijed pak spoznati buduće stvari utoliko što jesu u sebi, vlastito je božanskom razumu, čijoj su vječnosti sve stvari prisutne, kao što je rečeno u Prvom dijelu. I zato takva unaprijed spoznaja budućih stvari ne može biti od naravi, nego samo od božanske objave. Buduće stvari u svojim uzrocima mogu se pak prirodnom spoznajom unaprijed spoznati, i to od čovjeka, kao što liječnik unaprijed spoznaje buduće zdravlje ili smrt u nekim uzrocima čiji su red prema takvim učincima iskustvom unaprijed spoznali. I takva se unaprijed spoznaja budućih stvari može shvatiti da je u čovjeku od naravi na dva načina. Na jedan način tako da sama duša, iz onoga što u sebi ima, može unaprijed spoznati buduće stvari. I tako, kako Augustin kaže u dvanaestoj knjizi O Postu doslovno, „neki su htjeli da ljudska duša u sebi samoj ima neku moć gatanja“. I čini se da je to prema mišljenju Platona, koji je postavio da duše imaju spoznaju svih stvari putem sudioništva u idejama, ali je ta spoznaja u njima zatomljena svezom s tijelom, u nekima doduše više, a u nekima doista manje, prema različitoj čistoći tijela. I u skladu s tim moglo se reći da ljudi koji imaju duše koje nisu mnogo zamračene sjedinjenjem s tijelima, mogu takve buduće stvari unaprijed spoznati prema vlastitoj znanosti. Protiv toga pak prigovara Augustin: zašto duša ne može uvijek imati moć gatanja, kad to uvijek želi? Budući da se ipak istinitijim čini da duša spoznaju stječe iz osjetnih stvari, prema sudu Aristotela, kao što je rečeno u Prvom dijelu, zato je bolje reći na drugi način da ljudi nemaju, nego da mogu steći unaprijed spoznaju takvih budućih stvari putem iskustva; u kojoj bivaju potpomognuti prirodnom dispozicijom prema kojoj se u čovjeku nalazi savršenstvo maštovne moći i jasnoća inteligencije. Pa ipak se ova unaprijed spoznaja budućih stvari razlikuje od prve, koja se ima od božanske objave, na dva načina. Prvo doista zato što prva može biti o bilo kakvim događajima, i to nepogrešivo. Ova pak unaprijed spoznaja koja se može imati prirodno, jest oko nekih učinaka na koje se može protegnuti ljudsko iskustvo. Drugo zato što je prvo proroštvo u skladu s nepromjenjivom istinom, a ne drugo, nego mu može biti podloga lažno. Prva pak unaprijed spoznaja vlastito pripada proroštvu, a ne druga, jer, kao što je gore rečeno, proročka spoznaja je onoga što univerzalno nadilazi ljudsku spoznaju. I zato treba reći da proroštvo jednostavno rečeno ne može biti od naravi, nego samo od božanske objave.

Odgovor na 1. prigovor: duša se, kada se odvaja od tjelesnih stvari, čini prikladnijom za primanje utjecaja duhovnih supstancija, kao i za primanje suptilnih pokreta koji se iz utisaka prirodnih uzroka ostavljaju u ljudskoj mašti, od čijeg je primanja duša spriječena kada je zaokupljena oko osjetnih stvari. I zato Grgur kaže da duša, kada se približava smrti, unaprijed spoznaje neke buduće stvari suptilnošću svoje naravi, to jest utoliko što prima čak i male utiske. Ili također spoznaje buduće stvari po anđeoskoj objavi. Ne ipak vlastitom moći. Jer, kako Augustin kaže u dvanaestoj knjizi O Postu doslovno, kad bi to bilo tako, tada bi u svojoj vlasti imala da u bilo koje vrijeme kada želi unaprijed spoznaje buduće stvari, što je očito neistinito.

Odgovor na 2. prigovor: unaprijed spoznaja budućih stvari koja biva u snu jest ili od objave duhovnih supstancija, ili iz tjelesnog uzroka, kao što je rečeno kad se raspravljalo o gatanjima. Oboje se pak može bolje vršiti u onima koji spavaju nego u onima koji bdiju, jer je duša onoga koji bdije zaokupljena oko vanjskih osjetnih stvari, odakle manje može primati suptilne utiske bilo duhovnih supstancija bilo također prirodnih uzroka. Ipak, s obzirom na savršenstvo suda, razum više cvate u budnom stanju nego u spavanju.

Odgovor na 3. prigovor: ni nerazumne životinje nemaju unaprijed spoznaju budućih učinaka osim utoliko što se oni unaprijed spoznaju iz svojih uzroka, od kojih se pokreću njihove mašte. I to više nego ljudske, jer su mašte ljudi, najviše u budnom stanju, uređene više prema razumu nego prema utisku prirodnih uzroka. Razum pak čini u čovjeku mnogo obilnije ono što u nerazumnim životinjama čini utisak prirodnih uzroka. I još više čovjeka pomaže božanska milost koja nadahnjuje proroke.

Odgovor na 4. prigovor: proročko svjetlo se proteže također na usmjeravanje ljudskih čina. I u skladu s tim proroštvo je potrebno za upravljanje narodom. I to ponajviše u redu prema bogoštovlju, za koje narav nije dovoljna, nego se traži milost.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.